OVO SU NAJČUDNIJI OBIČAJI NA SRPSKIM SAHRANAMA! Nisam sujeverna, ali što bih razmišljala da li sam KRIVA AKO NEKO UMRE!
Foto: Profimedia

razna su verovanja

OVO SU NAJČUDNIJI OBIČAJI NA SRPSKIM SAHRANAMA! Nisam sujeverna, ali što bih razmišljala da li sam KRIVA AKO NEKO UMRE!

Društvo -

Običaji na sahranama u Srbiji neretko mogu da zbune i frapiraju, da se upitate: "Pobogu, šta to rade?!", jer, ukoliko niste iz tog kraja, može vas prilično začuditi zašto se rukama pokojnika kao važan detalj ističe se sat, prethodno navijen, ili mobilni telefon.

Na jugu Srbije praktikuje se jedan, blago rečeno, neobičan običaj. Ako im u kratkom vremenskom periodu umru dva bliska srodnika, zbog verovanja da bi mogla uslediti i treća smrt, u mrtvački sanduk stavljaju lutku i to najčešće Barbiku s obzirom na to da specifičnih pogrebnih lutaka za ovu namenu nema. To se čini iz ubeđenja da će se tako prekinuti smrtni niz

- Ako u roku od godinu dana preminu dve osobe u istoj porodici, to je po snazi magije nedovoljan broj, te će morati da dođe do celovitosti, tj. do umiranja i treće duše. Ožalošćeni, kako bi se spasli trećeg gubitka, u kovčeg stavljaju lutku kao simbol supstituta trećeg pokojnika - objašnjava etnolog Bojan Jovanović.

- Umro mi je ujak iz Prokuplja, a nedugo nakon toga i tetka koja je živela u Vojvodini. Oni su bili rođeni brat i sestra, od osmoro dece koliko ih je imala njihova majka. Ostala braća i sestre, koji su takođe u poodmaklim godinama, zabrinuli su se da bi u porodici moglo da dođe do treće smrti, pa su nam kazali da usput kupimo lutku i stavimo je u sanduk. Nisam sujeverna, ali sam odlučila da im ispunim želju za svaki slučaj, što bih razmišljala da sam nešto kriva ako neko zaista umre posle ovo dvoje - priča jedna Nišlijka koja se susrela sa čudnim običajem.

Crna svadba

Kult mrtvih jedan je od centralnih kultova kod Vlaha. Zato i ne čudi veliki broj običaja kod ovog naroda koji se vezuju za smrt i sahranjivanje pokojnika. Jedan od tih običaja je i Crna svadba.

Ako se desi iznenadna smrt momka ili devojke koji nisu stigli da za života stupe u brak, porodica pokojnika ili pokojnice može rešiti da organizuje tzv. “crnu svadbu” - simbolično venčanje koje se obično organizuje nakon sahrane mada može da bude i na sam dan sahrane.

Verenica ili verenik tako pristaje da se “venča” sa preminulom osobom i ostane sa njom “u braku” godinu dana što znači da u tom periodu ne sme da se zaljubi ili da bude u vezi sa nekom drugom osobom jer bi se na to gledalo kao na “preljubu”. Ako osoba sa kojom je pokojnik bio u vezi ne želi da učestvuje u svadbi, može se nađi i drug ili drugarica koji će igrati funkciju mlade tj. mladoženje u zavisnosti od pola preminule osobe.

Kako će izgledati sama “crna svadba” takođe zavisi od porodice koja je organizuje. Ima slučajeva da je reč bila samo o simboličnom odlasku na groblje, ali bilo je i onih koji su običaje poštovali doslovno, pa je mlada bila u venčanici, prijatelji i rodbina su bili svatovi i sa muzikom su došli na groblje. Sve je bilo slično kao i na pravoj svadbi osim činjenice da se svi plakali.

Stručnjaci smatraju da su ovi običaji sa stanovišta tradicije nastali pod uticajem mitova i posebno su primetni tokom pripreme pokojnika sa sahranu, kada se u njegove džepove ubacuju mnoge lične stvari, ali i "korisne sitnice", kao na primer češalj, da bi i na onom svetu mogao da vodi računa o svojoj urednosti.

- Običaj je da se pokojniku u blizini nađu parice da bi, po verovanjima, imao da plati "put do onog sveta", a pored toga se stavljaju lične stvari, pa to nekada može biti i ručni sat ili, na primer, štap na koji se oslanjao - kaže Jovanović.

Najbolje odelo

U Srbiji je običaj da se pokojnku oblači najbolje odelo, koje je najčešće unapred pripremljeno za sahranu. Veruje se da će pokojnik biti večno u njemu i zato se bira upravo specijalno i najlepše kako bi u večnom životu bio dobro odeven.

U poslednje vreme običaj je da se u džep tog odela stavi čak i mobilni telefon, napunjen, da bi, kako se veruje, mogli u teškim trenucima da se obrate pokojniku i zatraže savet.

- Pojam sahrane u srpskom narodu je dvoznačan. Kada je primenjivan u žargonu, često se koristi u smislu uništenja, razaranja, dok se u etnologiji ovaj pojam tumači totalno kontra od toga. Etnološki čin sahrane je način da ožalošćeni obeleže mesto na kome se pokojnik nalazi i time ga sačuvaju, tj. obezbede - objašnjava Jovanović.

Predmeti

U kovčeg se uglavnom stavljaju predmeti koje je preminuli koristio i voleo, što potvrđuje predsednik Udruženja privatnih pogrebnika Srbije Vlada Radović i vlasnik jednog pogrebnog preduzeća.

- Najčešće sam prisustvovao situacijama kada se u pokojnikov kovčeg ubacuju lične stvari kao što su omiljene novine, knjiga ili naočari - kaže Radović, i naglašava da ove mnogima čudne, da ne kažemo bizarne, običaje ne poštuju samo "neobrazovani" ljudi:

- Skoro sam imao slučaj da je doktorka poreklom iz Srbije preminula u inostranstvu i na sahrani su joj stavili lutku u sanduk.

Na Homoljskim planinama Radović je imao priliku da vidi običaje koji datiraju još od srednjeg veka:

- Na kapke pokojnika stavljane su sitne pare ukoliko je pokojnik preminuo otvorenih očiju. Oni veruju da ne valja da oči pokojnika nekoga vide. U većini krajeva vlada verovanje i da ne valja stavljati ogledalo u kovčeg da pokojnik ne bi video svoj odraz i ne treba stavljati oštre predmete kako se ne bi povredio.

Kurir.rs/Espreso

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track