NISAM JA OMER, JA SAM DRAGOLJUB! USTAŠE SU ME UZELE OD ZAKLANE MAJKE! Istinu razotkrio beleg ispod pazuha, sestra ostala Fadila!

Sada će nam se obratiti Omer Sinanović, nekadašnji pitomac Državnog dječijeg doma ovde u Tešnju!

Umanjenju šoka nije pomogla ni najava Jasmina Mandžukića, autora ove vredne knjige o tešanjskim domcima, da će "Omer ispričati detalje svoje gotovo neverovatne sudbine".

- Nisam ja Omer Sinanović, već Dragoljub Blagojević! Tačno je da sam od rođenja pa do 23 meseca života bio Dragoljub, dok mi ustaše ne zaklalše majku. Potom sam, sve do 24. godine bio Omer, a od tada sam ono što i jesam - Dragoljub - izustio je tada Dobojlija.

Ispričao je da mu majka Cvijeta, tog kobnog 9. decembra 1941. godine, nije uspela umaći krvnicima Jure Francetića. Sa pelenom u ruci, na kosi nadomak groblja u Pridjelu iznad Doboja, pronađena je zaklana, izvađenih očiju, i bez dece. Tromesečna ćerkica Dragica, Dragoljubova sestrica, odnesena je u nepoznato, a ni on sam ni dan-danas ne zna kako je sa nepune dve godine dospeo u dečji ustaški logor u Bosanskoj Gradišci.

- Bio je utorak ili petak, jer su u ta dva dana u sedmici delili srpsku decu-siročad. Izabrala me je Vahida Sinanović, kako mi je kasnije ispričala prilikom moje posete Zavidovićima, na nagovor svoje majke da "pored ćerke ima i sina". Bila je tada 22-godišnja udovica, nakon pogibije supruga ustaše, sa kojim je imala žensko dete. Dala mi je suprugovo ime -Omer Sinanović - šokantno su odzvanjale Dragoljubove reči tešanjskom tvrđavom.

Međutim, Vahida se ubrzo zaljubila u radnika zavidovićke "Krivaje" koji je stavio pred neumoljivi izbor. Nije bio voljan da uz njenu kćerku odgaja i srpsko dete. Vahida je, srećom, bila milostiva. Umesto vode Krivaje, ili pruge, izabrala je da Dragoljuba preda u dečje prihvatilište.

- Iz tog prihvatilišta u Zavidovićima do dolaska u Dom u Tešnju, 1948. godine bio sam u domovima u Bijeljini, sarajevskom Kiseljaku i Jakešu kod Modriče. Kada i koliko sam u kojem domu bio, to ne znam. Jednostavno, taj period kao da sam prespavao. Ničeg se ne sećam. "Probudio" sam se u domu u Tešnju - prisećao se Dragoljub.

Sumnja da su mu baš svi pobijeni u ratu i da nema ni daljeg rođaka probudila se 1961. godine, kada je te dileme u tadašnjem "Oslobođenju" obelodanio dobojski novinar Dušan Paravac. Među desetinama pisama iz mnogih krajeva BiH, posebnu ulogu je odigralo ono Vahide Sinanović iz Zavidovića. Ipak, ključno je bilo pismo železničara Blagoja Blagojevića (1912), iz Pridjela kod Doboja. Kako će se ispostaviti - njegovog oca.

- U kuću Blagojevića se beše sjatilo mnoštvo znatiželjnog sveta. Nastao je tajac kada se na vratima pojavila jedna markantna žena. Bila je to strina Milka. Ona me je prva okupala. Rekla mi je: "Omere, možda te zadnji put tako zovemo, ako budeš imao beleg ispod desnog pazuha i dva svrtka na glavi, ti si Dragoljub!" Kada sam skinuo košulju, kada se ukazao beleg, nastalo je opšte veselje, grljenje i ljubljenje. "Ti nisi Omer, ti si naš Dragoljub!", uzviknula je strina - navodio je Dragoljub detalje tog dramatičnog sureta sa svojim rođenim 1962. godine.

Dve godine kasnije, ovaj čovek u JNA odlazi kao Omer, a godinu dana kasnije vraća se kao Dragoljub. U tom periodu, uz prisustvo Blagoja, u Zavodu za kriminalistička veštačenja i kriminološka istraživanja u Zagrebu, sa verovatnoćom "većom od 90 posto", i zvanično i naučno je potvrđeno da mu je on biološki otac.

Ovaj, jedan od retkih Srba sa otkrivenim i povraćenim identitetom, od njih desetine hiljada sa dobojskih, kozarskih, vozućkih i drugih srpskih stratišta, bio je ekonomista u Doboju.

Kurir/Preokret.info