"Muka mi je bila da pređem kućni prag, a onda su me probudile sirene" Osećala se loše u kući dečka, on ostao i poginuo: Dan koji joj je promenio život!
"Prošlo je dvadeset godina od tada. Ne mogu da se setim njegove boje glasa, ali kad god pomislim na njega toplina mi preplavi srce — on je stvarno bio čovek izvan ovog sveta", ovako započinje ispovest devojka iz Rume o dečku, koji je tragično preminuo nakon stravične eksplozije plina.
Prvi put videli na jednom venčanju, i kako i sama kaže susret je bio nesvakidašnji!
- Pogledi su nam se susreli, osetila sam obamrlost u celom telu, a onda je nešto nalik letnjoj oluji sjurilo krv u moje lice. Srce je divlje udaralo, a obrazi su mi goreli - rekla je.
Ona je nakon toga shvatila da mora da ga ima. Išla je tamo gde je on radio, sipala gorivo na pumpi gde je on radio, želela je samo da im se ponovo sretnu pogledi. Ponekad je i satima šetala u blizini njegove kuće u nadi da će ga videti i sresti.
Pratila ga je svuda po gradu mesecima. Imala je samo dvadeset jednu godinu i bila je deset godina mlađa od njega, ali to je nije sprečilo da ga osvoji.
- Kada smo pričali o tim počecima i o tome kako sam ga jurila, njemu je to uvek bilo smešno. Ali se ta razlika u godinama u vezi nije osetila ili je on bio previše mladalačkog duha ili sam ja bila previše ozbiljna. Nemam omiljenu uspomenu sa njim, sve uspomene volim. Svaku Novu godinu, svaki rođendan, svaki običan dan. Svaka uspomena je bila značajna - opisala je.
Ušli su u vezu nakon što je ona nagovorila svoju tetku da ga pozove na rođendan i bili su nerazdvojni. Delili su svaki trenutak svojih života, voleli su se i uživali u toj ljubavi.
Oni su svako veče izlazili, a nakon izlaska vraćali su se kod njega kući. Međutim, tri-četiri meseca pred nesreću koja je okončala njegov život njoj bi pozlilo svaki put kad bi prešla prag.
- Čak je i njegova sestra počela da me zeza kako mi je uvek loše kad dođem kod njih. Dok smo napolju sve je super, kad odem svojoj kući opet mi bude dobro, ali kad uđem kod njega počnu mi glavobolje i mučnina. Rađene su mi sve pretrage, svi mogući testovi, ali ništa nije otkriveno - rekla je.
I dok je sve oko njih blistalo, dok je njihov osmeh vedrio nad Rumom i dok su oni sanjali zajedničku budućnost, sudbina je spremala tragediju koju ni ona ni Ruma nikad neće zaboraviti.
U subotu su bili u gradu, a zatim joj je predložio da dođe kod njega da pogledaju film. Ona se složila. Međutim kada je izašla iz automobila i pritisla kvaku da uđe u kuću naglo se predomislila i zamolila ga je da je vrati kući.
- Bio je malo ljut, ali me je odvezao kući. Ne znam šta me je sprečilo da tu noć uđem u kuću. Snažno me je zagrlio na rastanku. U momentu mi se učinilo da sam osetila jecaj. Otišla sam - prisetila se, ali nije ni slutila da će to biti njihov poslednji pravi zagrljaj.
To veče u pola 3 ujutru probudili su je zvuci sirene sa ulice.
- Čula sam Hitnu pomoć i probudila se. Inače sam bila naviknuta na te zvuke u toku noći, pa se nisam ni budila. Nastavila sam da spavam - rekla je.
- Budi se...", majka je plakala, "Nesreća! " Te nedelje 5. juna 2005. godine osećala sam da se ruši ceo moj svet. "Stradao je", "Eksplozija u kući", "Strašno. Kažu da je plin", "Odvezli su ga u Beograd". Kao kroz maglu gledam ljude oko sebe. Neko me drži za ruke. Nešto mi govore. Gluva sam. Nema sam. Vidim njegovu sestru. Svi plaču. Gledam srušen zid njegove sobe. Gubim se. Tonem. Mrak - ovako je opisala jutro nakon tragedije.
On je u eksploziji zadobio opekotine četvrtog stepena, preko 86 odsto tela bilo mu je prekriveno njima. Šestog dana nakon nesreće, 12. juna, mu je pozlilo. Upao je u delirijum, temperatura mu je skočila na 41 stepen, a puls je bio ubrzan. Doktori su predložili da ga ubace u veštačku komu, da ne bi doživeo infarkt. Iz kome se nikada nije probudio, preminuo je 13. juna.
Kurir.rs/FB Hronike