Darko došao na dedin grob, jedan prizor mu privukao pažnju: "Podigao sam beli peškir i video slova..." Tada je odlučio je da uradi nešto o čemu bruji Srbija
Na samom rubu seoskog groblja u neselju Leskovac kod Lazarevca, pored uske staze kojom retko ko prolazi, do pre nekoliko dana stajala je samo obična humka. Nije bilo krsta, imena, cveća. Samo pravougaoni obris u zemlji - kao da vreme želi da izbriše trag čoveka koji je tu sahranjen. A onda je naišao Darko Stojanović (36), mašinski inženjer iz istog sela, i odlučio da ne dozvoli da jedan život nestane u tišini!
Iako preminulog Branislava Stojanovića, koji se igrom slučaja preziva kao on, nije znao, rešio je da mu sam, svojim rukama, napravi spomenik!
Pokopan bez reči
- Nisam ga poznavao, niti sam znao bilo šta o njegovom životu. Ipak, u meni se probudilo nešto što nije dalo da sve ostane tako - kaže Darko za Kurir.
Priča počinje 2021. godine, kada je Darko, tokom redovne posete grobu svom dedi, primetio novu humku. Na njoj je bio samo drveni krst i beli peškir preko njega:
- U selu, kada nas neko napusti, obično o tome svi čujemo. Ovoga puta bilo je drugačije, ništa se nije saznalo, ali je neko pokopan.
Sklonio je peškir i spazio par plastičnih belih slova! Pisalo je Branislav Stojanović 1950-2021.
Narednih dana saznao je o kome se radi. Branislav je u Leskovac došao iz ljubavi prema ženi po imenu Slobodanka.
- Znao sam je odranije. Govorila mi je koliko je on dobar prema njoj, koliko se vole. Ona je preminula pre njega i sahranjena je pored prvog supruga. On je ostao sam u kući u kojoj su živeli, a onda je posle nekoliko godina i on preminuo - kaže Darko.
Tokom svoje naredne posete, Darko je primetio da je grob utonuo, a krst iskrivljen. Nastavio je da ga obilazi i uređuje svaki put kada bi došao da obiđe najbliže. Međutim, zub vremena je nemilosrdan i kroz godinu dana već nije bilo nikakvog obeležja koji bi ukazivao da tu postoji grob.
Krv i duša iza svakog imena
"Nijedna smrt ne sme da bude tiša od tišine", mislio je Darko i tokom svoje poslednje posete u junu odlučio da uradi jedino što je osećao da je ispravno.
- Doneo sam odluku da, po uzoru na spomenike koje su pravili naši preci, izlijem betonski krst. Kalup od stiropora, materijal od peska i cementa, s dodatkom rizle, crvene i bele, kao simbol toga da iza svakog imena stoje i krv i duša. U beton sam utisnuo plastična slova, identična onima kakva su bila na krstu. Da se zna da je bio. Da ne bude više broj, da ne bude zaboravljen.
- Ovo što sam uradio nije veliko delo. Nije skupo, nije teško. Ali je iskreno i ljudski. Jer svi ćemo jednom doći do kraja i svi se nadamo da ćemo ostaviti neki trag, nekoga da se seti, da nas ne zaboravi. Branislav to nije imao. Ali sad ima ime i krst i nekoga da ga se seti. Ima znak uz stazu na ivici groblja kao obeležje groba - kaže on dodajući da ne moraš poznavati čoveka da bi mu učinio dobro.
- Nekad je dovoljna samo savest i želja da se ne ćuti pred zaboravom.
