"SRBI SU NIŽA BIĆA, NEDOSTOJNI DA SE UBRAJAJU U LJUDSKA STVORENJA" Ovo su skandalozne reči Ante Starčevića, "oca domovine u Hrvata", koji je poreklom bio Srbin!
Ante Starčević „Otac domovine“ kako ga nazivaju Hrvati, u svom delu "Pasmina slavoserbska", iznosio je duboko rasističke stavove o Srbima.
Ante Starčević (1823–1896) bio je hrvatski političar srpkog porekla, provincijalni književnik i publicista, koji je još za života postao politički lider i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma.
Stavovi doktora Ante Starčevića nisu bili samo antisrpski, već i antisemtiski, a njegovi radovi poslužiće decenijama kasnije kao ideološka osnova Ustaškog pokreta Ante Pavelića.
Ante Starčević Srbe je nazivao "slavoserbskom pasminom", tretirajući ih da su "niži od životinja" i da "nisu dostojni da se ubrajaju u ljudska stvorenja". Ovi stavovi nisu samo duboko rasistički, već i potpuno negiraju bilo kakvu ljudsku vrednost Srba.
E, sad ono, što je najzanimljivije, a vezano je za kontroverznu ličnost Ante Starčevića. Tiče se njegovog srpskog porekla i činjenice da je hteo da se preseli u Srbiju. Rođen je 1823. godine u Žitniku pored Gospića pod imenom Antun, od roditelja Srba. Majka udovica Milica Čorak, rođena Bogdan, iz Široke Kule, primila je katolicizam pre udaje za prvog muža. Otac Jakov Starčević, bio je graničar iz Pazarišta, sela pokatoličenih Srba, potomak hercegovačkih Starčevića. Tokom školovanja doživljavao je poniženja zbog svog srpskog porekla, pa su ga u gospićkoj gimnazivaju nazivali Vlahom.
U jesen 1845. godine nakon završene više gimnazije u Zagrebu i odlazi u sjemenište u Senj, a odatle ga biskup Mirko Ožegović šalje u Peštu, na studije teologije. Godine 1846. dobija titulu počasnog doktora filozofije u Pešti. Vratio se s proleća 1848. godine kući, pa u Senj, da bi nastavio školovanje. Kada je trebalo da se na kraju "zaredi", odlučuje da se ne posveti svešteničkom pozivu.
Zatražio je profesuru filozofije i opšte istorije na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu. Nakon neuspeha ušao je u advokatsku kancelariju dr Lavoslava Šrama, gde ostaje do 1861. godine.
Međutim, pre advokature, Ante Starčević je u jesen 1851. godine nameravao da se preseli u Kneževinu Srbiju. O tome svedoči molba kojom se javio na konkurs za profesora matematike na beogradskom Liceju. Molbu, koja se čuva u Arhivu Srbije, Starčević je napisao predvukovskom ćirilicom. Ovaj podatak Hrvati kriju, kako bi naš narod rekao, „kao zmija noge“.
Ovaj podatak da je Starčević pokušavao da pređe u Beograd i na Liceju predaje matematiku prećutan je i u „Narodnoj enciklopediji“ Stanoja Stanojevića, nema ga ni u Krležinoj „Enciklopediji Jugoslavije“. Samo je u „Enciklopediji Jugoslavije“, koja je Starčeviću posvetila značajan prostor, s dosta opreza i uzdržanosti pomenuto s kakvom je mržnjom Starčević govorio o Srbima, piše Jovo Bajić u nedeljniku "Pečat".
Dalje isti autor navodi:
"S tolikom mržnjom o pravoslavnim Srbima, više od sto godina pre Starčevića, pisao je nadbiskup zadarski Vićentije Zmajević (1670–1745), poreklom s Njeguša, čiji su preci bili Srbi. Starčevićeva mržnja prema Srbima, od kojih je i sam potekao, izvire iz dubine njegove podsvesti u kojoj se komešaju seni njegovih srpskih predaka što prekorevaju potomke konvertite zbog otpadništva i izdajstva. U takvim prilikama konvertiti odgovaraju slepom mržnjom prema narodu od koga su potekli. Niko ne mrzi tako kao što konvertiti mrze narod i veru koju su izdali. Ovakvo stanje mogli bi objasniti teolozi, antropolozi, etnolozi, psihoanalitičari. Razloge za takvu mržnju Starčević je obrazlagao u svojim člancima i brošurama. Na tim radovima sazdana je ideologija na kojoj je dobrim delom stvarana hrvatska nacija, a posle i hrvatska država. Mržnja prema Srbima koju je kao bujicu pokrenuo i usmerio Starčević, pored hrvatskog domoljublja i predanosti rimokatoličkoj veri, postala je odrednica hrvatskog identiteta. Na toj mržnji počinjeni su zločini nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na toj mržnji nastali su Gospićki logor i Jadovno na Velebitu u Starčevićevom zavičaju, Jasenovac i mnogobrojna stradališta iz Drugog svetskog rata. Ideologija zasnovana na mržnji pokrenula je pogrome i progone Srba u vreme raspada jugoslovenske države s prostora današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ta mržnja je snažna i danas.
Teško je odgonetnuti šta je Antu Starčevića koji je, sudeći po njegovim biografima, bio nestalna, neuravnotežena ličnost, navelo da konkuriše na mesto profesora matematike na Liceumu knjaževstva srpskog, ili beogradskom Liceju. U svojeručno pisanoj molbi, upućenoj srpskim prosvetnim vlastima, on napominje da je Ličanin, da vlada jugoslovenskim jezikom. U molbi, kao i u kasnije objavljivanim radovima, Starčević koristi ekavicu, za koju je malo kasnije pisao da je ona, čak i ona u Srbiji, karakteristika hrvatskog jezika."
Molbu prenosimo iz knjige „Licej 1838–1863, zbornik dokumenata“ koju je priredio Radoš Ljušić:
"Preponiznu prošnju“ Ante Starčevića Licej nije uslišio. Bio je to drugi njegov neuspeh u nastojanju da se bavi pedagoškim radom na najvišim ondašnjim balkanskim školskim institucijama (godine 1849. nije bio primljen za predavača filozofije na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti).
Dalje, Jovo Bajić u svom tekstu navodi:
"Teško se Starčević mirio s time što mu srpske prosvetne vlasti nisu omogućile da postane profesor na beogradskom Liceju. Već iduće, 1852. godine on je u zagrebačkim „Narodnim novinama“ krenuo u obračun sa Srbima. Kao povod za taj obračun poslužila mu je knjiga „Slovenski narodopis“ Pavla Šafarika, objavljena 1842, a u kojoj su Srbi predstavljeni kao jedan od najznačajnijih slovenskih naroda. Posebnu pažnju Šafarik je posvetio srpskom jeziku smatrajući ga jednim od najstarijih slovenskih jezika. Da bi opovrgao Šafarika, Starčević se pozivao na „Spis o narodima“ Konstantina Porfirogenita, iščitavajući i krivotvoreći ovaj istorijski dokument na svoj način. Na tome krivotvorenju zasnivao je priču o moćnoj hrvatskoj državi, s velikom istorijom, državi koja je nekada pre 10. veka gospodarila balkanskim prostorima na kojima se govorilo hrvatskim jezikom. Obračunavajući se sa Šafarikom, Starčević se obračunavao i s Vukom Karadžićem odbijajući tvrdnje da se srpski jezik govori „po južnom delu negdašnje (!) Mađarske, po Slavonii, po delu Hervatske, Kranjske i Istrie, po Primorju negda mađarskom, po vojničkoj krajini, Dalmacii, po staroj Srbii, i po Cernojgori“.
Kurir/Pečat
