Pakao Košara: Kako je 108 vojnika Vojske Jugoslavije stalo pred najezdu OVK i NATO avijacije”! Ove detalje mnogi ne znaju, krvarili su za domovinu FOTO
Na pravoslavni Veliki petak, 9. aprila 1999. godine, 110 pripadnika Vojske Jugoslavije stalo je pred najezdu 1.500 boraca OVK, uz podršku albanske artiljerije i NATO avijacije. Počelo je artiljerijsko bombardovanje koje je trajalo danima, a borba za svaki pedalj zemlje na Košarama postala je simbol hrabrosti i žrtve. U krvavim sukobima koji su trajali više od dva meseca, Vojska Jugoslavije je zaustavila kopnenu invaziju i sprečila pad šireg područja Metohijepo cenu života 108 svojih najboljih ljudi.
Krv, gubitak i heroizam - to je cena Košara. Bitka koja je trajala od 9. aprila do 10. juna 1999. godine i zauvek urezala imena 108 poginulih vojnika VJ u sećanje nacije. Napad OVK, podržan artiljerijom Vojske Albanije i NATO avijacijom, bio je planiran kao kopnena invazija na Kosovo i Metohiju, ali malobrojni, ali odlučni vojnici VJ su stali kao nepokolebljiva prepreka.
Uprkos ogromnoj nadmoći neprijatelja, vojni taktički potezi, kontranapadi i nepokolebljiva hrabrost naših vojnika učinili su da planovi OVK propadnu, a front Košara ostane nepokolebljiv. Svaka granata, svaki metak i svaka izgubljena životinja bila je deo borbe koja je odredila sudbinu KiM.
Uoči obeležavanja 27 godina od ove bitke na Fejsbuk stranici "Zanimljiva istorija i geografija" pojavila se priča o herojima - 108 Obilića sa Košara koju prenosimo u celosti.
- Bitka na Košarama, ili pakao Košara, bila je bitka između pripadnika Vojske Jugoslavije i pripadnika terorističke OVK, podržavane od strane regularne Vojske Albanije i NATO avijacije. Bitka se vodila oko graničnog prelaza Rasa Košares na granici SR Jugoslavije i Republike Albanije između 9. aprila i 10. juna 1999, tokom NATO bombardovanja SRJ.
Cilj napada sa albanske strane (operacija Strela) bio je ostvarivanje kopnene invazije na Kosovo i Metohiju i presecanje komunikacije između jedinica VJ u Đakovici i Prizrenu. Takođe, još jedan cilj je bio i zauzimanje šireg područja Metohije. Posle teških borbi, VJ je uspela da porazi napadača i spreči njegov prodor na Kosovo i Metohiju. Pripadnici OVK uspeli su da zauzmu karaulu Košare zbog artiljerijske podrške Vojske Albanije, podrške NATO avijacije i malog broja vojnika VJ na tom području koji su morali da se povuku, ali su poraženi u njihovom planu kopnene invazije na tom pravcu, uprkos podršci koju su imali.
Odabrana lokacija za pravac prodora
Dana, 24. marta 1999. počelo je bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije, sa ciljem da se otera VJ sa područja KiM. NATO avioni su žestoko gađali položaje VJ na graničnom prelazu između SRJ i Albanije. Skoro 12.000 NATO vojnika, među njima i 5.000 Amerikanaca, stigli su u Albaniju sa više od 30 tenkova i 26 helikoptera Apača, dok su kolone albanskih izbeglica napuštale KiM. Bilo je izolovanih oružanih incidenata od kada je krenulo bombardovanje, ali tek 9. aprila OVK je krenula u ofanzivu na KiM preko karaule Košare zbog povoljnog terena za napadača. Kako su položaji OVK i Albanske vojske bili na većoj nadmorskoj visini od položaja VJ, a sama karaula na izuzetno nepovoljnom mestu, ova lokacija je odabrana kao jedan od pravaca prodora.
Vatra na Veliki petak
Na pravoslavni Veliki petak, 9. aprila 1999, u 03.00, počela je masovna artiljerijska vatra sa albanske strane u pravcu karaule Morina, gde je bio lažni napad, kako bi se interventne jedinice Vojske Jugoslavije odvukle u tom pravcu, da bi se oko 04.30 časova vatra prenela na karaulu Košare, uz masovni napad pešadije terorističke OVK. Vatra je bila otvorena od strane regularne Vojske Albanije prema pograničnim položajima VJ. U napadu su upotrebljavani topovi, haubice i minobacači i vatru su koordinisali jako dobro obučeni pripadnici francuske Legije stranaca. Albanci su napadali u tri pravca: prvi je bio prema vrhu
Rase Košares, drugi je bio prema karauli Košare i treći prema vrhu Maje Glave. Tokom artiljerijskog granatiranja, oko 1.500 pripadnika OVK je neprimećeno prišlo granici. Tada se na prvoj liniji nalazilo 110 pripadnika VJ (graničari 53. graničnog bataljona), odeljenje minobacača 82 mm i posada bestrzajnog topa 82 mm (iz sastava 125. mtbr). Krvava bitka je trajala tokom celog dana sa velikim gubicima, pogotovo na strani napadača. Posle podne je OVK zauzeo vrh Rase Košares i odmah prešao u odbrambenu taktiku. To mu je takođe omogućilo da donese nekoliko artiljerijskih oruđa do tog vrha.
Krvave borbe
Borbe su se nastavile cele noći sve do popodnevnih časova sledećeg dana. Tada je, uz pomoć artiljerije, OVK zauzeo Maja Glavu i nastavio granatiranje karaule Košare, a vojnici VJ su morali da napuste karaulu popodne. Oko 19.00 časova, pripadnici OVK su ušli u napuštenu karaulu i velike televizijske ekipe, kao američki Si-En-En i britanski Bi-Bi-Si, odmah su prenele da je veliki broj pripadnika OVK ušao u napuštenu karaulu.
Pripadnici VJ su se povukli prema drugoj liniji odbrane ispod karaule, na položaje koji su bili lakši za odbranu. Tokom sledećeg dana stigla su i pojačanja Vojske Jugoslavije u ljudstvu i u artiljerijskom oruđu. Jedna grupa pripadnika OVK se nalazila iznad pozicija VJ da bi ometala i presecala komunikacije i uspela je da uništi jedno borbeno vozilo.
Tokom noći, OVK je napao pozicije VJ na vrhu Opljazu, pokušavajući da slomi otpor vojnika VJ, međutim, svi napadi su odbijeni uz velike gubitke na strani napadača, iako su imali podršku albanske artiljerije.
Sledećih dana OVK je pokušavao da slomi otpor druge odbrambene linije VJ, ali ni ti napadi nisu imali uspeha. VJ je dovela specijalce, ratne veterane iz prošlih jugoslovenskih ratova, kao i nekoliko artiljerijskih oruđa.
Albanska artiljerija nastavila je da bombarduje pozicije VJ sa Maja Glave i Rase Košaresa. Komanda VJ je odlučila da uradi iznenadni kontranapad. Na dan 14. aprila, vojnici VJ krenuli su u napad na Maja Glavu. Rastojanje između dva protivnička rova nije bilo veće od 50 metara. VJ nije uspela da u potpunosti zauzme Maja Glavu, ali je prekinula albansko artiljerijsko delovanje sa tog vrha. Na Maja Glavi front je stabilizovan, bez ikakvih promena na linijama do kraja rata.
Tokom aprila, na Rase Košaresu nije bilo nikakvih promena na linijama fronta i obe strane su trpele značajne gubitke. Vojnici VJ zbog artiljerijskog delovanja, a Albanci zbog neuspelih juriša, pokušavajući da slome odbrambenu liniju VJ.
Maj je započeo neuspelim pokušajem VJ da povrati karaulu Košare, koji je zaustavljen teškom artiljeriskom vatrom. Na dan 6. maja, VJ je uradila kontranapad na pozicije OVK na Rase Košares, kako bi zaustavila artiljerijsko delovanje. Sledila je krvava bitka sa velikim gubicima na obe strane, ali VJ nije zauzela Rase Košares. Na dan 10. maja, komanda VJ je poslala dva tenka T-55 da pomognu ofanzivu na Rase Košares. Kada su tenkovi prošli preko terena koji je bio gotovo neprohodan za borbena vozila, uspeli su da zauzmu manje od 100 metara teritorije, ali je OVK još uvek držao Rase Košares.
Zabranjene kasatne bombe
Tokom noći između 10. i 11. maja, NATO avijacija je bacila zabranjene kasetne bombe na vojnike VJ koji su napadali OVK pozicije ispod Rase Košaresa, ubivši 8 vojnika i jednog oficira, a ranivši preko 40. To je omogućilo OVK da odbije snage VJ sa te pozicije na početnu.
Sredinom maja vodile su se velike bitke na vrhu Mrčaj koji je zauzet od strane VJ, a OVK je pretrpela velike gubitke. OVK je morala da se povuče sa tih položaja i VJ je, zauzevši taj položaj, preuzela taktičku prednost na terenu za koordinaciju artiljerijske vatre. Taj uspeh je Vojsci Jugoslavije dozvolio stabilizovanje terena i zadržavanje napadača van linija odbrane. Krvava bitka na Košarama trajala je sve do 10. juna bez velikih promena.
Bitka na Košarama je uzela mnoge živote na obe strane. Po izjavi generala Živanovića, ratnog komandanta 125. mtbr, u rejonu Košara je poginulo 108 pripadnika VJ (18 oficira i podoficira, 50 redovnih vojnika, 13 rezervista, 24 dobrovoljca). Među poginulima je bio i ruski dobrovoljac Bulah Vitalij Glebovič. Zvanični gubici OVK su oko 200 mrtvih, ali smatra se da ih je bilo mnogo više (oko 1000). 80% mrtvih boraca OVK poticalo je sa Kosova i Metohije, mada se ne zna tačno koliko ih je bilo iz Albanije i Makedonije. Zvanične informacije govore o tri strana državljanina poginula na Košarama. Dva NATO vojnika, Francuz Arno Pjer (1971) i Italijan Frančesko Đuzepe Bider (1961), kao i Murad Muhamed Alija iz Alžira. Tokom bitke je uništeno 5 albanskih tenkova i tenkovska ofanziva je slomljena.
Rat na Kosovu i Metohiji je trajao do 10. juna 1999. godine kada je potpisan Kumanovski sporazum i Vojska Jugoslavije i srpska policija su se povukli zajedno sa vojnicima koji su učestvovali u bici na Košarama. NATO je ušao na Kosovo pod imenom KFOR kao mirovna snaga, dok je OVK (bar zvanično) razoružan.
