Slušaj vest

Ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Milica Đurđević Stamenkovski u ime Vlade Republike Srbije položila je venac na Spomenik deci stradaloj u NATO agresiji u Tašmajdanskom parku, povodom obeležavanja 27. godina od početka NATO agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju.

Tom prilikom ministarka Đurđević Stamenkovski je održala emotivan govor:

"Stiglo je 27. proleće, otkako su ponovo olistale naše grane, otkako se ponovo sve zeleni, a mi i dalje nismo zaboravili. Nismo zaboravili ni jedno ime i prezime uklesano na spomenike širom naše zemlje. Nismo zaboravili da su NATO projektili prekinuli zagrljaj naše dečice sa njihovim roditeljima. Nismo zaboravili ni prve, porodicu Gaši, gde je stajalo troje, na području Kosova i Metohije. Nismo zaboravili ni malu Bojanu, ni Milicu Rakić kao simbol stradanja sve naše dečice, ni Sanju Milenković koja je mogla biti danas poznati, priznati matematičar. Nismo zaboravili ni Ankinu i Božinu borbu da dobiju potomstvo. Osam meseci pod srcem nosila je njihovu Milicu, a oteo je čelični pljusak NATO bombi. Nismo zaboravili ni onu nerođenu decu. Nismo zaboravili da je Ljiljana Spasić na niškoj pijaci pod kasetnim bombama stradala u osmom mesecu trudnoće. Nismo zaboravili na svaki uveli cvet, na svaki ugašeni plamen. Nismo zaboravili na njihove osmehe, na njihovo prevremeno, skraćeno detinjstvo. Nismo zaboravili na to da bi danas Milica imala 30 godina i da bi bila ovde sa nama i među nama. Nismo zaboravili to da su vas, draga dečice, naše anđele zvali kolateralnom štetom. Kako da vas prebrojimo kada oni u vama nisu videli ni broj. A za nas ste postali zvezde na nebesima, zvezde koje sijaju i koje nas opominju, one koje nam svetle kada ne znamo na koju stranu da krenemo, kada stanemo pred svim dilemama, pred izazovima i pitanjima vi ste tu da budete naši svetionici i da nam pokažete gde su put istine i pravde".

"Dragi prijatelji, poštovani građani Srbije, braćo i sestre, ponovo se suočavamo sa tim da projektili paraju neba, ponovo se suočavamo sa tim da je jedan veći broj sveta uključen u različite ratne vihore. I kao zemlja koja je to iskusila 1999. godine, mi visoko smo podigli našu ruku noseći u njoj barjak slobode, mira i ljubavi. Mi smo oni koji najviše na mir pozivaju, zato što smo znali kolika je cena njegovog gubitka".

"1999. godine na našu zemlju udarila je najveća sila koju je poznavao svet toga vremena. Udarili su daleko brojniji i moćniji. U udruženom poduhvatu koji su zvali 'plemenitim nakovnjem', razarali su naše bolnice, naša porodilišta, naše mostove, naše zgrade, kuće, ulice i pruge. Pokušali su da nam izbrišu pravo na biološki opstanak, ali pre svega pravo na dostojanstvo, integritet, identitet jedne nacije. Ultimatum koji je Saveznoj Republici Jugoslaviji isporučen 1999. godine bio je ucena na koju ne bi pristala ni jedna suverena i nezavisna država, bio je sročen tako da ni jedan narod ne može da ga prihvati i to su kasnije i oni sami priznali. Kažu, tražili smo ono što je dobacivalo toliko visoko da ni jedna nezavisna država ne bi mogla sa time da se saglasi. 78 dana i noći herojska odbrana otadžbine branila je naše kuće, naša ognjišta, našu granicu. Naši borci nisu poklekli nijednog trenutka. Čuvali su državne granice, ispisali istoriju i obezbedili nam budućnost zemlje koja danas zna da postoji, koja je upisana među sve države sveta i kojoj se dive čak i oni koji je preziru".

"Mi smo bili zemlja koja je mala po površini i po broju stanovnika. Ali velika po karakteru, velika po duhu, velika po otporu koji smo pružili okupaciji. I danas imamo prava da budemo prvi u redu suverenističkog talasa, prvi u redu oni koji pozivaju na očuvanje međunarodnog prava, prvi u redu oni koji pozivaju da nije vreme da jedni druge zasepamo raketama, projektilima i da nad bilo čim nebom lete tuđi dronovi. Vreme je da 21. vek bude vek u kojem ćemo čuvati živote sve naše dečice porodica, mladosti, budućnosti da ovo bude vek dogovora, pomirenja bratske ljubavi, solidarnosti, ekonomskog povezivanja, kulturne saradnje, to su vrednosti na kojima Srbija danas počiva i koje mi kao narod verujemo".

"Draga deco nevine žrtve, Srbija se danas bori da nas ima više, da se deca rađaju. Nekako, valjda, da mislimo da je to najbolji način da pošaljemo poruku da nas nisu porazili. Kada je Vesna Stojković tokom NATO agresije u Vranju 1999. godine nosila u svom zagrljaju svoju malu Mariju, gledala je kako bombe padaju i nije mislila na svoj život. Jer majka je biće najsličnije bogu, spremna uvek da se žrtvuje svojim telom kao živim štitom zaštitila je Mariju, ostala je bez obe noge, celog života bolovala, pre dve godine preminula, ali ostala je njena Marija - Marija koja je danas majka jednog deteta i koja čeka drugo, i to je pobeda srpskog naroda. Smrt pobeđujemo novim životom. Zaborav pobeđujemo kulturom pamćenja. Neka vam je večna slava, a vašim porodicama neka Bog donese snage da u vremenu pred vama podnesu teret koji im je dat".

"Mi nikada nećemo zaboraviti šta su nam učinili i uvek ćemo se truditi da budemo zemlja koja poštuje svoje stradanje i koja čuva svoju istoriju, uprkos tome što je sve činjeno da nam promene kod i izbrišu pamćenje. Srbija pamti, Srbija poštuje, Srbija čuva uspomenu na sve naše stradale. Slava im i hvala im. Živela Srbija, živio srpski narod, živeli svi građani".