Slušaj vest

U društvu gde su običaji duboko ukorenjeni, pitanje kako se tuguje često izaziva više rasprava nego sam način nošenja bola. Jedna objava sa Reddita ponovo je otvorila dilemu koja se provlači kroz generacije - da li je nošenje crnine dokaz tuge, ili je žalost ipak nešto lično, nevidljivo i duboko unutrašnje?

Povod za ovu raspravu bila je ispovest korisnice koja je podelila svoje iskustvo nakon smrti dede:

- Da li je nošenje crnine merilo da osobu koja je preminula žalimo? Deda mi umro prošle godine. Nosila sam crninu 40 dana. Moja porodica me kritikuje što duže nisam nosila. Jer zbog toga što duže nisam nosila crninu nije mi žao dede. Meni jeste žao, verujem da se ne bi ljutio na mene. Žali se srcem, a ne odećom.

Objava je ubrzo prikupila brojne komentare, a mnogi su se poistovetili sa njenim stavom:

- Glupost, ja sam nosila samo na sahranama crninu, pa to ne znači da nisam žalila.

Nošenje crnine
Foto: Redit Printscreen

- Meni je otac preminuo, pa nisam nosio crninu ni jedan dan. A bili smo veoma bliski, i bilo mi je nenormalno teško. Što ja da dokazujem drugima koliki žalim? Moja stvar, i niko mi ništa nije loše rekao - glasili su neki od komentara.

I dok se na internetu sve češće čuju ovakvi stavovi, običaji žalosti i dalje imaju snažno mesto u srpskoj kulturi.

Nošenje crnine nakon smrti bliske osobe vekovima je predstavljalo jedan od najupečatljivijih znakova tugovanja. Crna boja simbolizuje tugu, poštovanje prema preminulom, ali i povlačenje iz svakodnevnog života. U pravoslavnoj tradiciji ona često označava smirenost, prolaznost i okretanje unutrašnjem svetu.

Nekada su pravila bila jasna i stroga odstupanje se moglo tumačiti kao nepoštovanje. Danas, međutim, praksa varira, naročito između urbanih i ruralnih sredina.

Ljudi u crnini
Foto: Shutterstock

Prema tradicionalnim pravilima:

  • Za roditelja, dete ili supružnika, crnina se nosi i do godinu dana, a u nekim slučajevima i duže.
  • Za braću, sestre, bake i deke, period žalosti obično traje oko šest meseci.
  • Za širu rodbinu i prijatelje, najčešće od 40 dana do tri meseca.

U crnini do kraja života

U pojedinim delovima Srbije, naročito u centralnim i južnim krajevima, udovice su nekada ostajale u crnini do kraja života. U Vojvodini i većim gradovima ta pravila su danas znatno fleksibilnija.

Ipak, savremeni stavovi, poput onih iznetih na društvenim mrežama, sve više naglašavaju da žalost nije uniformna i da se ne može meriti spoljnim simbolima.