Hidajet Biščević, novi ambasador Hrvatske u Beogradu, više je nego iskusni diplomata. To će u Zagrebu reći svako koga upitate za njega, a to je, uostalom, rekao i hrvatski premijer Andrej Plenković, ističući da Biščević ovde dolazi zato što je „Beograd važan za Hrvatsku“. Prethodno je službovao u Moskvi, Istanbulu, Ukrajini... Dugo godina je bio u novinarstvu, jedno vreme je vodio i hrvatski list Vijesnik...
Biščević nema problem da otvoreno govori o svim temama koje neretko opterećuju odnose Srbije i Hrvatske, poput pogleda na ratne sukobe devedesetih ili kanonizacije kontroverznog kardinala Alojzija Stepinca. Predlaže da istoriju ostavimo istoričarima, a da se dva naroda, kao dobri susedi, posvete životu u miru.
Kako gledate na to što su vas ovde, nakon imenovanja za ambasadora, uglavnom predstavljali kao čoveka od poverenja nekadašnjeg hrvatskog predsednika Franje Tuđmana?
- Ne zamaram se time. Imam svoju biografiju, povijest svojeg profesionalnog rada na nacionalnoj i međunarodnoj razini i stojim na svojim nogama. Ipak, znajući kakve su percepcije političkih vođa iz „onih vremena“, možda samo da podsjetim: dolazio sam u Beograd kao „čovek od poverenja“ još u jesen 1995. i sa srpskim kolegama pripremao sporazum o normalizaciji odnosa između naših zemalja. I svakako nismo na tomu radili bez znanja i htijenja obojice tadašnjih političkih vođa.
Dobro poznajete Beograd, kazali ste da ste ovde kao kod kuće. Šta ovde posebno volite?
- Volim otvorenost i srdačnost. Evo, po dolasku, ne samo na nekoj protokolarnoj razini, već i u dućanima, u medijima, osjećam da me ljudi prepoznaju. Uđem u dućan i za minutu se već družim uz čašicu razgovora, bez nekih zazora. Moguće je da se krećem u krugu takvih ljudi i na takvim mjestima, ali u takvom Beogradu se osjećam dobrodošlim.
Bilo je dosta spekulacija da bi Hrvatska mogla blokirati put Srbije u EU zbog nekih otvorenih pitanja. Koliko ima istine u tome?
- Narodski rečeno, kad netko ide na put, bilo bi prirodno da nastoji da mu koferi budu što lakši. Drugim riječima, zajedničkim radom treba djelovati tako da ta pitanja ne ometaju put Srbije ka Uniji. Osim toga, nije riječ samo u Hrvatskoj, tu je još 26 članica.
Postoje stvari o kojima se Srbija i Hrvatska uopšte ne slažu. Na primer, hrvatske vojne akcije „Oluja“ i „Bljesak“ - tokom kojih je devedesetih proterano hiljade Srba iz vaše države - u Zagrebu se slave i veličaju, dok druga strana oplakuje. Da li će ovo zauvek ostati pitanje o kojem će se dve strane mimoilaziti u pogledima?
- Da li će biti zauvijek, ne znam, ali znam da što god rekao, na što se god pozvao, koji god argument upotrijebio, sadašnji ključ i sadašnji pristup srpske strane ne bih promijenio. Nema tu mjesta za ono „ubedi me u tri reči“. Trista tisuća riječi vjerojatno ne bi bilo dosta. Zato, ne zaboravljajući prošlost, želim djelovati tako da povijest ostavimo povjesničarima i da razlike u prošlosti ne postavljaju balvane budućnosti.
Vi ste u tom kontekstu izjavili da se svi moramo naučiti da živimo s dve istorije. Da li nam to možete malo pojasniti?
- Mislim da sam upravo maločas pojasnio. Ali, da dodam - sve dok politike budu obilježene „borbom za bolju prošlost“, dok ne prevladaju racionalnost i odmjerenost, sve dok budemo drugima činili ono što ne želimo da drugi čine nama, sve dok nam budu smetale nečije „velike“ karte s našim teritorijima, a mi nastavimo crtati svoje „velike“ karte s tuđim teritorijima, sve dok povijest budemo pokušavali oblikovati i tumačiti po mjeri političkih interesa, sve dotle neće biti izlaska iz tog začaranog kruga. Pa će se održavati nestabilnost šire regije. Da li ta nestabilnost onda u još širem geopolitičkom smislu nekome koristi, pitajte one koji održavaju takvu klimu, neka se oni pitaju hoće li od toga njihova djeca i unuci živjeti bolje. Još jednom, ništa ne zaboravljajući, povijest povjesničarima, a nama više političke racionalnosti i odmjerenosti.
Pitanje nestalih tokom rata devedesetih i s hrvatske i sa srpske strane nerešeno je i posle toliko godina. Da li se nešto uopšte radi po tom pitanju?
- Gotovo četvrt stoljeća je prošlo! Ostavimo politiku po strani, gledajmo to kao humanitarno pitanja, kao pitanje tuge u obiteljima, kao pitanje majki i očeva. Gledajmo kako su to riješile druge zemlje. Mi smo sad već gotovo za cijelo desetljeće nadmašili vrijeme koje je za to trebalo, na primjer, Americi i Vijetnamu. Dakle - da, namjeravam ustrajno djelovati da konačno riješimo to pitanje.
I kanonizacija kontroverznog kardinala Alojzija Stepinca često stvara varnice između Srba i Hrvata. Kako to vidite?
- Komunistički režim osudi i kazni kardinala, zatim ga Tito ipak oslobodi, premda u teški kućni pritvor, a osamdeset godina kasnije to izaziva varnice, iako je i u Srbiji došlo do osude komunizma i odnosa komunističkih vlasti prema nekim srpskim ličnostima iz tog perioda? Što ćemo onda s „vašim“ i „našim“ kontroverznima? I dokle tako? A što se kardinala Stepinca tiče, njegov lik je duboko utisnut u naš nacionalni i vjerski identitet... Za sve ostalo pričekajmo Vatikan. A na političkoj razini, poštujmo načelo nemiješanja u unutrašnje poslove. Nismo se razdvojili da bismo se stalno svađali oko „vaših“ i „naših“, već da bismo živjeli u miru, kao dobri susjedi, u Europi koja je prevladala nadmetanja i nametanja oko kontroverzi prošlosti... Premda, iskreno, ni u njoj ne nedostaju povremeni „kartografi“ i izvlačenja starih knjiga iz povijesnih antikvarijata.
Da li smatrate da je nedopustivo da pojedini u Hrvatskoj, evo i 2020. godine, koriste kontroverzni pozdrav „Za dom spremni“?
- Osobno, ne mislim da taj pozdrav koristi, uz ostalo i zato što izaziva podjele u društvu, a vremena su takva da podijeljena društva mogu biti izložena raznim opasnostima. Ali, vidite, kad bih htio sudjelovati u onom „začaranom krugu“ o kojem sam ranije govorio, mogao bih odgovoriti protupitanjem o, recimo, raznim spomenicima, feljtonima, veličanjima... Ali, neću. Neću zato što ne vidim kako takvi pozdravi i takvi spomenici i spomen-sobe i što sve ne mogu pomoći iskoraku ka novim političkim paradigmama i kako mogu pomoći u napretku, razvoju, usvajanju novih vrijednosti. Neću i zato što znam da ni „Za dom spremne“, niti „Sprem‘te se, sprem‘te“ desnice, baš kao ni komunistička ljevica nisu donijele puno dobra ni hrvatskom ni srpskom narodu. Puno nacionalnih mitova, nešto novoizgrađenih cesta i pruga, koje su ionako velikim dijelom nedavno opet bile porušene. Mudrost dvadeset prvog stoljeća prije bi trebalo pozivati na nove slogane. Stari se povremeno vraćaju upravo zato što izostaju novi.
Položaj Srba u Hrvatskoj
DOBRO, ALI MOŽE I BOLJE
Kako ocenjujete položaj Srba u Hrvatskoj?
- Kad su u pitanju manjine bilo gdje u svijetu, uvijek može bolje. Ali, u cjelini, mislim da je srpska zajednica u Hrvatskoj u zadovoljavajućem položaju, uključujući i zajamčeno sudjelovanje u institucijama.
O pandemiji
KORONA POKAZALA KO SMO I KAKVI SMO
Može li i mora li region još više da sarađuje tokom aktuelne pandemije koronavirusa i krize koja neminovno sledi iza nje?
- Pokazalo se da mnogi problemi i izazovi tijekom pandemije mogu biti riješeni samo suradnjom u - transportu, repatrijaciji, hitnim slučajevima itd. Kad ovo strašno zlo zamakne za horizont, trebat će dobro analizirati kako smo odgovorili na sve probleme koje je pandemija donijela, kako smo reagirali... Jer, suočavanje s koronavirusom na mnogo je načina pokazalo i tko smo i kakvi smo. Što se posljedica tiče, osobito ekonomskih i socijalnih, mnogim sam sugovornicima ovdje već spomenuo potencijale jače ekonomske suradnje, otvaranja tržišta, infrastrukturnih projekata itd.
Kurir.rs/ Boban Karović Foto: EPA/Antonio Bat
NE PROPUSTITE
