Osim smrtnog dejstva, pogubna karakteristika ove koronske (nad)realnosti je i strogo kontrolisana međusobna udaljenost ljudi, što je upravo smrtna pretnja pozorištu i drugim izvođačkim umetničkim vrstama. Svaki manji predah od virusa u ovih desetak kovid meseci doživljavali smo kao uzimanje vazduha posle dugog ronjenja sa dna. Hrlili smo na mesta gde se neki umetnički događaj otimao od kovida.
U tu žeđ za pozorištem najbolje sam se uverila na našem jesenjem festivalu Novi Tvrđava teatar u Čortanovcima, priča u intervjuu za Kurir Vida Ognjenović, predsednica Organizacionog odbora DS. - Nažalost, sve je ponovo otišlo u izolaciju posle silovitijeg virusnog naleta. Evo, stiže vakcina, nadamo se da će kolektivni imunitet vratiti i izvođače na scenu i publiku u salu, a sve zajedno u normalan nastavak životnih navika.
Verujete li da će se situacija popraviti značajnije i ima li ta umetnička oblast snage, pre svega finansijske, da se izbori sa ovakvim udarcem?
- Verujem u mogućnosti obnove i snažnog nastavka rada, jer pozorišni umetnici to što rade, to i žive. No, naravno, potrebna je i snažna finansijska podrška. Nikako se ne sme dogoditi da se ovaj prekid uzme za model uštede u smislu, evo, vidite, može se i bez pozorišta. Šta fali predstavama onlajn! Svaka ušteda na kulturi je opasan i teško nadoknadiv gubitak. Izvođač izvan scene, kao prirodne sredine svoje igre, isto vam je kao riba u šumi. Jeste šuma zdrava sredina, jeste čist vazduh, jesu ozon i hlorofil, ali ribama je životna sredina voda, baš kao i glumcima scena. Zato samo nek se otvore pozorišta, nek se umetnici domognu scene, gledaoci sedišta...
A šta kažete za politički život?
- Isto to. Neka se oslobodi medijski prostor da ljudi slobodno izlažu svoje primedbe, predloge i planove. Da se vratimo prirodnoj potrebi za društveni dogovor i razgovor. Ne moramo se slagati, ali nam se ne sme oduzimati sloboda reči. Društvo koje osniva Ministarstvo za politički razgovor tim činom dvojako govori o sebi. S jedne strane, dobro je da se razgovor na taj način uvaži kao važan činilac društvenog života, s druge, žalosno je što ta neophodnost nije već odavno osvojena. Stvarno, zar dijalog nije osnovni oblik slobodnog vođenja politike i sredstvo dolaska do ispravne odluke. Možda će ministarstvo da postigne da se skupštinska rasprava ne vodi kao tuča na stočnoj pijaci. Možda će da nas upozori: „Dame i gospodo, slušajmo se međusobno, razgovor je sporazumevanje, a ne takmičenje za najprljaviju psovku!“
A opozicija?
- Opozicija, nažalost, ponekad bojkotuje i samu sebe.
Umesto da se zajednički bore za isti cilj, oni se među sobom svađaju i sami slabe svoje pozicije. Kako gledate na to?
- Ne znam šta da kažem. Jesu to nekakva trvenja i neslaganja, jesu razlazi i pregrupisavanja, ali s druge strane, te rasprave, pa zovite ih i svađama ako hoćete, trenutno su jedini živi dijalog na našoj političkoj sceni. Politička debata je način rada. Politika je zapravo stalno proveravanje primene osnovnih pokretačkih ideja društva i zato zahteva neprestano, slobodno, široko i otvoreno razmatranje svake odluke i njenih posledica. Mada nisam neki politički analitičar, usuđujem se da mislim da je to normalan proces do dolaska do neke prihvaćene linije, skupa načela o kojima se slažemo... Možda je opozicija kod nas sad u toj fazi...
O opstanku partije
Nema tako jake gumice da izbriše DS
Ima li, po vašem mišljenju, DS snage da se oporavi, imajući u vidu sve nedaće i udarce koje trpi unutar same stranke poslednjih meseci? - Ne bih htela da upadam u propagandni žargon, ali sam sigurna da i vi, kao novinarka koja prati našu političku scenu, znate da stranke koje su prošle kroz razne nivoe aktivnosti, od borbe za ozvaničenu političku ulogu, preko ulične gerile, do izborne većine i ostanka na vlasti u dva mandata, ne može tako lako da se izbriše sa liste. Nema tako jake gumice.
Kurir / Ivana Žigić
Foto: Dragana Udovičić