Hrvatska književnica Vedrana Rudan ove nedelje je u Beogradu povodom Sajma knjiga. Žena koja, zbog svog britkog jezika, nikog ne ostavlja ravnodušnim u intervjuu za Kurir je, pred put za Srbiju, govorila o knjigama i čitanju, o srpskim piscima, feminizmu i napadima feministkinja, ali i o gorućim svetskim temama, poput rusko-ukrajinskog rata i jačanju desnice širom Evrope.

Ona priznaje da ne navija za Rusiju, ali pak dodaje i: "Da sam na Putinovom mestu, ni meni ne bi NATO došao na granicu", ocenjujući da ovo zapravo i nije rat Rusije i Ukrajine, već da Rusija vodi sukob sa Amerikom i Zapadom.

Dolazite na beogradski Sajam knjiga, u subotu se na štandu "Lagune" družite sa ovdašnjim čitaocima, koji vas i te kako vole i, kako pokazuju top-liste, vrlo rado čitaju, a vaš poslednji roman "Doživotna robija" pobrao je sjajne kritike... Zanimljiva je, međutim, bila jedna nedavna konstatacija u beogradskim medijima - hrvatsku književnicu Vedranu Rudan čitaoci u Srbiji smatraju srpskim piscem. Šta vi na to kažete?

- Prvi put to čujem. Ako me srpski čitatelji smatraju srpskom pisačicom, misle o meni isto što i ja mislim. Dvadeset sam godina prisutna u Srbiji kao književnica. Bilo je krajnje vrijeme da naša veza prestane biti tajna (smeh).

screenshot-13.jpg
Pritnscreen 

Jesu li knjige i čitanje u krizi, kako to slušamo godinama?

- Mislim da nisu. Tekstovi na portalima su zastrašujuće glupi, "autori" nepismeni, ali svi služe nekome. Objektivno novinarstvo ne postoji, programi na televiziji su neprobavljivi, sve je većem broju ljudi jasno da, gledajući televiziju i čitajući portale, ubijaju vrijeme na najgori mogući način. Dobra knjiga te može razveseliti, izvući iz depresije, naučiti nečemu, objasniti svijet u kome živiš. U Srbiji se, na moju sreću, mnogo čita. U centru Beograda ima više knjižara nego u čitavoj Hrvatskoj. Knjiga je moja velika ljubav, ne mogu zamisliti život bez nje.

Koga vi čitate od srpskih pisaca?

- Ne želim nabrajati, jer ću nekoga preskočiti. Pred pola sata sam po stoti put pročitala "Kad su cvetale tikve" genijalca Dragoslava Mihailovića. Ta je knjiga ilustracija onoga o čemu govorim. Priča stara 54 godine, ali veća od života. Sad mi pade na pamet. Da li je Dragoslav Mihailović srpski pisac? Teško. On je svjetski pisac, veliki umjetnik, čija riječ takne svaku ljudsku dušu ma gdje lebdjela. Umjetnike se ne bi se smjelo trpati u nacionalne ladice.

Zbog rata u Ukrajini svet nikad nije bio podeljeniji, EU i SAD su jasno ustale protiv ruske agresije na Ukrajinu, Moskva je pod sankcijama, ali ruski predsednik Vladimir Putin ne popušta... Da li vas brine budućnost civilizacije? Uz to, da li vas brine i opasnost da se ovaj sukob može preliti i na zapadni Balkan, na ovaj naš region, na šta je i EU upozorila čim je pomenuti rat otpočeo u februaru?

- Upotrebljavate prejake riječi. "Zbog rata u Ukrajini svet nikad nije bio podeljeniji." Svijet je bio podijeljen i zbog rata u Vijetnamu i zbog mnogih drugih američkih ratova. Ovaj je malo upadljiviji jer je Amerika navalila na Rusiju, najveću zemlju na svijetu. Povijest nas uči da se to može i hoće promijeniti. Nekad su Amerika i Rusija bile na istoj strani protiv Hitlera. Da je ljudima netko tada rekao da će ovako krvavo ratovati, tko bi mu vjerovao? Velike sile su prevrtljive, Ukrajina je kolateralna žrtva. Evropa je godinama američka kolonija, radi što joj gazda kaže. Vladimir Putin ne popušta i neće popustiti. Zašto bi popustio netko tko ima atomsku bombu? Ameri to znaju, ali se prave blesavi. Evropa propada jer su joj vođe korumpirani gadovi. Već dugo me ne zanimaju "prognoze" EU lopuža. Hoće li se ovaj sukob "preliti" na zapadni Balkan? Naravno da hoće, već nas je "prelio". Nama to neće naškoditi, mi ovdje smo, zahvaljujući našim vođama, ionako već trideset godina u ratu. Neprijatelji su nam "četnici", "ustaše", "balije", sad su u tu ekipu ušli Rusi. Glavno da mi volimo Amere i da Ameri vole nas. Osiromašenim uranom, uvaljivanjem starog oružja za ogromne pare, huškanjem... Ne bojim se za region. Dobro nam je i neka nam je. Glasali smo.

O Nikolini Pišek i feministkinjama

Nisu sve žene žrtve, ima i dobrih glumica

Kako doživljavate to što vas feministkinje ne vole? Često kritikuju vaše stavove, a nedavno ste se - nakon što ste bili oštri prema onome što je zadesilo voditeljku Nikolinu Pišek posle smrtni njenog supruga - našli i na udaru brojnih komentara na društvenim mrežama...

Nikolina Pišek i Vedrana Rudanfoto: Nenad Kostić, Damir Dervišagić

- Nisam na mrežama tako da pojma nemam što se tamo dešava. "Feministkinje" me "ne vole"? Zašto bi me voljele? Ne volim ni ja njih, ako su vaše "feministkinje" poput naših. Alapače opsjednute sobom koje su uvijek spremne pomoći "siroticama" koje to nisu. Nikolina Pišek nikad nije bila žrtva. Ona je hrabro nešto što zna što hoće i kako se toga dočepati. Nju ne treba ni žaliti ni braniti. Gdje su bile i gdje su vaše "feministkinje" kad se trebalo suditi vašim "uglednim" zlostavljačima i silovateljima? Mislim na one odvratne političare. Jesu li demonstrirale, prozivale suce i sutkinje? "Nevini" dvojac, zapravo dvojica odvratnih mužjaka, dobili su podršku medija i institucija. Feministice bi trebale biti žene koje se bore za ženska i ljudska prava. Ne preko portala. Sviđaju mi se ove žene koje su zbog vaše najnovije silovateljske zvijezde izašle na beogradske ulice. Te su žene na pravom putu. Treba pokazati stav i bijes. I učiniti sve da se pomogne prebijenim i silovanim ženama koje nemoćne i siromašne same sebi ne mogu pomoći. Nisu sve žene žrtve. Ima i dobrih glumica.

Da li i dalje ne prihvatate nijednu podelu sveta osim one jedne - na bogate i siromašne, gospodare i robove, moćne i nemoćne?

- Druga podjela ne postoji.

Evidentno je da se ljudi širom Evrope okreću desnici, pa su tako poslednjih meseci stranke desnice odnele pobedu u nekoliko država. Da li to treba da bude neki alarm? Šta to, po vama, ljude vuče da glas na izborima daju krajnje desničarskim, ali i profašističkim strankama?

- Još kad biste mi objasnili što je to "ljevica". Ljudi se okreću onome tko im zna nadahnuto obećavati med i mlijeko. Opran mozak se ne zamara. Ne smijemo zamjeriti ljudima širom Evrope. Teško je odabrati između govna i govna.

vedrana-rudan.jpg
Printscreen/Instagram 

Vidimo da se i hrvatski predsednik Zoran Milanović dodvorava desnici, ovih dana je postao i zvezda ruskih medija jer, u rusko-ukrajinskom sukobu, otvoreno navija za Rusiju... Čiji je Milanović igrač?

- Milanovića baš ne volim, to je općepoznato. Njegov stav prema ovom ratu potpuno podržavam. Ne navijam za Rusiju, ali, da sam na Putinovom mjestu, ni meni ne bi NATO došao na granicu. Neka košta koliko košta. Rusija je najveća zemlja na svijetu, treba stalno ponavljati, ratuje sa Amerikom i Zapadom, ne sa Ukrajinom.

Sjetimo se samo jedne sličice iz vremena prije ovog sukoba. Na glavnom kijevskom trgu Majdanu 2014. godine "pobunjenici" su protestirali protiv proruske vlasti. Topli čaj im je dijelila Amerikanka, članica Američkog kongresa. Zamislite obrnutu sliku. Američki crnci urlaju u Vašingtonu protiv vlasti. Vruću votku im dijeli članica Dume. Možete li to zamisliti? Može li to itko zamisliti? Koliko bi dugo ambiciozna Ruskinja imala glavu na ramenu?

Ameri ne dozvoljavaju da im itko ulazi u atar. Ukrajina je bila i ostat će ruski atar. I kad od nje ništa ne ostane. Rusija ovaj rat neće izgubiti, ako je u ratu ikad itko pobijedio. U tom kontekstu definirati Milanovića kao rusofila i zbog toga "desničara" je zaista naivno. Tako, kako vi kažete, ispada da su Ameri i Zapad "ljevičari", dobri dečki kojima su na srcu mir i dobro. Podržavam Milanovića i užasavam se našeg premijera koji brine o Ukrajini, a nimalo ga nije briga što hrvatska djeca gladuju.

Nadam se da će ovaj rat uskoro završiti i da će to biti početak jednog novog, lijepog rata daleko od Evrope. Jeste li čuli da su u Iranu ugrožena ženska prava? Na to su Ameri posebno osjetljivi. Ako budemo imali sreće, bombe, dronovi, rakete, padat će daleko od našeg regiona. Vučić neće trebati birati između Amera i Rusa, a mi ćemo opušteno, idućih milijun godina loviti "četnike", "ustaše", "balije"... Ako za milijun godina Zemljom budu bauljala bića koja se zovu ljudi. Kako stvari stoje, srećom, neće.

B. Karović