TRAŽE FUNKCIONISANJE INSTITUCIJA, A PREKID ŠKOLSKE GODINE U MARTU IM JE NAJPRAVEDNIJA STVAR?! Nemoral i cinizam nastavnika i profesora platiće đaci i studenti
"Studenti ne treba da brinu, sve će nadoknaditi i ne treba da razmatraju početak nastave i ispita”, poručio im je 24. decembra prošle godine profesor novosadskog fakulteta Fakulteta tehničkih nauka Vojin Ilić, dodajući da je blokada „mnogo bitnija od ispita i semestra“.
Na isti način hrabrio ih je u januaru Nikola Božilović, penzionisani profesor Filozofskog fakulteta u Nišu: „Neka studenti ne brinu za propuštena predavanja, kolokvijume i ostalo. Sve se da nadoknaditi.“
A đake je na proteste uoči početka drugog polugodišta podsticao bivši ministar prosvete Srđan Verbić: „U zakonu piše da ako se ne održi trećina nastave, onda to nije regularna godina. Mi smo daleko od toga, celo prvo polugodište je završeno. Znači, sada bi u nastavku trebalo da ne rade ništa praktično, da bi ušli u tu zonu da nije regularno i ne verujem da će se to desiti.“
Blokade su nastavljene, studenti su poslušali svoje profesore, nije primećeno da brinu, ali nešto se, izgleda, komplikuje.
"Završetak školske godine u martu bi možda bio najpravedniji rezultat onog što se dešava prethodnih nekoliko meseci u sistemu obrazovanja“, izjavio je juče za N1 Dušan Kokot, predsednik Nezavisnog sindikata prosvetnih radnika Srbije, dodajući da je taj predlog potpisima podržalo i 2.000 građana Novog Sada.
On je objasnio da bi učenicima bile zaključene ocene sa polugodišta i stvar tako bila rešena. Studente nije pominjao. Njima bi u indeks valjda bila upisana poslednja ocena koju su dobili? Ili po želji?
Nezavisni sindikat prosvetnih radnika Srbije bio je među najglasnijima kad je pozivano na obustavu nastave, i ako je ovaj njihov predlog jedino što se đacima i studentima nudi, onda i te kako za brigu imamo razlog svi mi. Jer postaje očigledno da oni koji su na proteste pozivali a sada blokiraju svaki dijalog u društvu o izlasku iz krize, nikakvu izlaznu strategiju nemaju. Predlog Dušana Kokota i ostalih, prosto rečeno, neinteligentan je i neprihvatljiv.
Na prvom mestu, nepravedan je prema prosvetarima koji nisu štrajkovali. Prema izvorima iz štrajkačkih krugova (Asocijacija škola u štrajku, Forum beogradskih gimnazija i Forum osnovnih i srednjih škola Beograda) „u nekom obliku štrajka“ - ne rade uopšte ili drže časove od 30 minuta - prekjuče je bilo oko 400 škola. U Srbiji osnovnih škola ima oko 1.000 i srednjih nešto manje od 500, što znači da uprkos zaglušujućoj buci Šolakovih medija, većina škola radi! Kokot bi njihove đake da kazni, da im oduzme pravo na obrazovanje, zbog manjine! Istina, njima kazna svakako sleduje, jer i ako se drugo polugodište nastavi, školska godina će biti produžena, a raspust skraćen, i onima koji nisu štrajkovali. Ali, to je priča za prosvetarske sindikate… O nepravednosti prepisivanja ocene iz prvog polugođa, odnosno uskraćivanja prava deci da poprave ocene, da i ne govorimo. Pošto se prosek računa pri upisu u srednju školu, verovatno će biti zahteva da se taj kriterijum u septembru ukine, čime se neregularnost bezobalno širi...
Ono što je, međutim, važnije, to je poražavajuća činjenica da su profesori i njihovi sindikati spremni da decu pošalju u sledeći razred škole, ili narednu godinu fakulteta bez stečenog znanja.
Toliko nemorala i cinizma među profesorima, i neiskrenosti s kojima su podsticani protesti – jer znali su da razloga za zabrinutost ima i da se polugodište i semestar ne mogu nadoknaditi bez produžavanja školovanja, koje košta roditelje – nedopustivi su i među nakupcima na pijaci, a kamoli među onima koje društvo plaća da vaspitavaju decu.
Kakvo god rešenje da se nađe za nadoknadu časova – neće biti dobro. Ako se đacima i studentima poklone ocene, šaljemo ih u naredni razred ili godinu sa rupom u znanju zbog koje će stalno trpeti posledice. Šteta od ponavljanja godine za sve njih, s druge strane, nemerljiva je.
Posledice jedino neće imati oni koji i dalje guraju đake i studente da biju njihove političke bitke.
Profesori zloupotrebljavaju poverenje koje studenti imaju u njih, i činjenicu da od njih i njihovog ocenjivanja zavise, i žrtvuju ih zarad svojih interesa.
Naravno, ni sami studenti nisu bez greha: ako se prihvati predlog Nezavisnog sindikata prosvetnih radnika Srbije, kako će svoje zalaganje za funkcionisanje institucija u društvu pomiriti sa neregularnim završetkom školske godine, i hoće li im biti neprijatno što ta neregularnost njima ide na ruku?
N.N.
