ROMAN O STRADANJU SRBA 1999. GODINE! Zoran Jovanović: Naš rat i dalje traje, vriska i plač odjekuju!
Foto: Privatna arhiva

"Zavetnik Igumana Mardarija"

ROMAN O STRADANJU SRBA 1999. GODINE! Zoran Jovanović: Naš rat i dalje traje, vriska i plač odjekuju!

Srbija -

Stotine civila je 1999. godine ostalo u svojim domovima, ne sumnjajući da onaj koji zlo ne počini od zla može i nastradati. Svi koji se ne domogaše porte Pećke patrijaršije, bili su hvatani, mučeni, silovani, klani ili oteti završavali u albanskim gudurama i "žutim" kućama gde su im vađeni organi za bogatu zapadnu klijentelu, kaže potpukovnik Vojske Srbije Zoran Jovanović.

Jovanović je autor knjige "Zavetnik Igumana Mardarija" u kojoj je opisao stradanja srpskog naroda i vojnika 1999. godine. Inače je rođen i odrastao u Peći, pa i sama pomisao na taj grad u njemu budi pregršt osećanja.

"Kao dete, bio sam fasciniran prelepom prirodom koja je kao grotlo okruživala grad. Mislio sam da Peć štiti planina, darujući grad prelepom vodom i klimom, dok surove vetrove i snežne oluje na sebe preuzima. Ono što tada nisam znao pokazalo mi je vreme - ljudi se od neljudi ne mogu zaštiti", navodi Jovanović.

Dodaje da detinjstvo ne bi menjao ni sa kim. Ne zato, kako kaže, jer je bilo bezbrižno, jer apsolutno nije bilo takvo, već zbog spone sa ljudima sa kojima je delio sve životne radosti i tuge.

Majka mu je, kako kaže, rodom iz Ćuprije i sve raspuste je provodio u ovom pomoravskom kraju.

"Jasno se sećam moje zbunjenosti, kada me u toku raspusta, puna dva meseca, niko ne pogleda popreko, a kamoli da me fizički napadne, što se u Peći, na nacionalnoj osnovi, dešavalo svakih desetak dana", kaže naš sagovornik i dodaje da je to bila direktiva pojedinih bezočnih političara.

Voleo je Zoran leta i bezbrižnost koju je osećao u Ćupriji, ali kada su roditelji, zbog bezbednosti, insistirali da nakon osnovne škole nastavi školovanje u Ćupriji, nije mu palo na pamet da na to pristane.

"Taj čin je meni bio poput izdaje, izdaje mojih prijatelja, Sveta, Bage, Suzane, Saše, Tanje, Senada ili Mirsade", nastavlja dalje Jovanović.

Na naše pitanje kako se desilo da, više od 20 godina nakon NATO agresije, napiše roman naš sagovornik kaže da 1999. godina nije kao svaka druga. Ona je tu, živa, opipljiva, postojana i iznova se rađa sa svakom novom godinom.

O igumanu Mardariju

"Mislio sam da me Gospod kažnjava, kada mi u rukama zadenu maslinovu grančicu i uputi na zadatak koji sam smatrao suludim. Zar prerađivati masline u ulje, kada hiljade mojih sunarodnika, kumova i rođaka pati, kopajući po rakama i jamama tražeći mrtve, ostavljajući spaljene domove, vekovne grobnice poput mojih Jovanovića. Zar se time bavi vojnik otadžbine nakon tek završenog rata, za koji sam znao da završen nije", seća se Jovanović svoga prvog susreta sa budućim duhovnim ocem.

Razgovori koje su vodili, kako navodi, uvek su mu se činili kratkim iako su znali satima trajati. Iguman je sa njim delio je sa njim tugu i patnju i davao mu snagu.

Godinama nakon smrti igumana Mardarija iz manastira Reževići u Crnoj Gori Jovanović je napisao roman o stradanju Srba koji je posvetio upravo svom duhovnom ocu.

" Ovaj roman nije samo roman stradanja, ne samo spomenik mučenicima mrtvim i živim, već ujedno ponosa, nade i vere. Daje odgovore šta nam je činiti", poručuje potpukovnik.

Iz razgovora sa zemljacima i sunarodnicima, kako navodi, vidi da tu godinu svi nose sa sobom i da mnogi kažu da im se te noći i vraćaju dok uveče čekaju san ili kada ih probudi košmar, pa i tokom ove 2022. godine.

"Ovaj roman je napisan te 1999. godine jer sve ostale godine prolaze, ali ova će isteći samo sa mojim upokojenjem. Naš rat i dalje traje, on se nikada nije završio, a meci i bombe, vriska i plač, lica masakriranih i nestalih žive i jauču u našim glavama", navodi potpukovnik.

U priči "Molitva", autor navodi spisak od 150 stradalih iz Peći, Istoka i Kline. Budući da mu se ljudi stalno obraćaju, zahtevajući da dopuni spisak sa još nekim imenom, njegova priča, ni knjiga još nisu završene.

"Kroz opise izdvojenih stradanja, opisuje se stradanje čitavog naroda. Kroz sudbinu stanovnika Peći, Istoka i Kline opisuje se kobna sudbina čitavog kosmetskog naroda, koji ljubiše Srbiju. Ubijani su ne samo Srbi (daleko najviše), već i Goranci, Romi, muslimani", navodi Jovanović i dodaje da čitajući roman shvatate da ni mnogi preživeli zapravo više nisu živi.

Oni su tu među nama, plutaju ulicama Beograda, Kragujevca, Kruševca, Novog Sada... Lebde i umiru, žive čekajući željenu smrt.

Seća se kako su jedinice Kfora, one iste koje su narod trebale zaštiti, nastupajući za vojskom tadašnje Jugoslavije u povlačenju, razoružavale srpski narod sa sobom vukući teroriste OVK, puštajući ih da kidišu na bespomoćno civilno stanovništvo.

U knjizi se pominje "i srpska heroina, učiteljica Radmila Petrušić, koja je, imajući skriveni pištolj u torbici, prosvirala glavu svome otmičaru Eljezaju i još jednom teroristi OVK, dok su mučili njene rođake, osvetivši tako i svoje i njihovo ubistvo".

Njegova knjiga je, kako navodi, nastala iz potrebe da zaborav ne bude nagrada zločinu, da istina živi i traje.

Naglašava da je siguran da će se Srbi vratiti u svoju postojbinu.

"Srbi su se te 1999. godine, ne prvi put, od svoje duše nasilno odvajali. Ali, toj duši su se uvek i vraćali, jer šta je telo bez duše. Zato će sadašnju bol zameniti radost, kada se ponovo sretnu Srbi sa sobom, sa dušom koja strpljivo čeka da joj se širom otvore vrata kosovskometohijskih manastira da prigrli narod, praćena svetošću pećkih kandila i pesmom sa crkvenih zvonika", navodi Jovanović.

Navodi da ne oseća ni bes ni mržnju slušajući neistine koje danas izgovaraju albanski političari o stradanju srpskog naroda i kada prisvajaju srpske srednjevekovne spomenike. Takve laži, kako dodaje, mogle su ga iznenaditi kao desetogodišnjeg dečaka.

"Sećam se kada su kao snoplje pokošeno padali učenici oko mene, na sred puta, u školi, učionicama… navodno otrovani agensima kojima su Srbi zatrovali vazduh na nacionalnoj osnovi. Sećam se da su se, navodno, trovali i vodom iz vodovoda koja je, gle nekim čudom, Srbe zaobilazila. Masovno su, po direktivi, napustali državni posao, a onda horski ponavljali da su otpušteni, surovo se obračunavajući sa svojim sunarodnicima koji direktivu nisu poslušali", kaže Jovanović i dodaje da u većinu tih laži ni sami ne veruju ali laž ima ukus opijata.

Kurir.rs/Kosovo-online.com

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track