Slušaj vest

Subotičani su gotovo mesec dana svedoci svakodnevnih performansa kojima deo zaposlenih, a ne ceo kolektiv kako se predstavlja, pruža podršku bivšem direktoru Politehničke škole Isi Planiću, pozivajući se na njegovu, navodno, nezakonitu smenu.

Istina je, ipak, mnogo drugačija jer se ne radi o bilo kakvoj smeni, nego o regularno sprovedenom procesu u izboru novog direktora. Iso Planić bio je jedini kandidat, ali nije dobio potrebnu većinu glasova od strane organa upravljanja školom. Sve drugo je neistina i pokušaj obmane javnosti.

Neistina je, takođe, da je svih 107 zaposlenih u kolektivu pružilo podršku Planiću. U pojedinim medijima se čulo da kolektiv smatra da je način na koji je dosadašnji direktor Iso Planić smenjen – skandalozan. Međutim, skandalozno je nešto sasvim drugo, i valja upoznati javnost sa mnogim, do sada nepoznatim činjenicama, koje govore u prilog tome.

Cinizam bivšeg direktora prelazi svaku dozu ukusa kada je kazao u izjavi za jedan subotički portal, koji počinje da podseća na njegov lični blog, da je „mnogo važno da se za procese u svakoj delatnosti pita struka”. “I mene je struka preporučila da se zaposlim ovde i da predajem kao profesor geografije”, kazao je.

Očima, ipak, valja više verovati nego ušima, a dobri poznavaoci prilika znaju da je Planića ipak pre struke u školu preporučila politika, odnosno članstvo u Demokratskoj stranci.

U svojim svakodnevnim oproštajnim govorima Iso Planić objasnio je mnogo toga, govorio o struci i politici, i “urušavanju obrazovanja” koje je, kaže, na delu, ali nije objasnio šta ga je, nakon pada Demokratske stranke, ponovo preporučilo da preskoči stepenik i svoju stručnost pokaže kao član Srpske napredne stranke, u koju se učlanio, prema informacijama kojima raspolažemo, 22.marta 2021.godine. Ostaje da procenimo, stručnost ili vlastoljublje?

U opraštanjima Ise Planića mnoge činjenice i izjave iznešene u javnosti apsolutno su netačne. On navodi u svom serijalu oproštajnih obraćanja da tokom 31 godine rada nije imao nijedan dan bolovanja, ali ne navodi da je, prema rečima zaposlenih, na posao dolazio svaki drugi dan i da je resurse škole u potpunosti koristio za lične potrebe, što će u nastavku teksta biti i objašnjeno.

Postavlja se logično pitanje zbog čega je jedan deo kolektiva začuđujuće i gotovo neobjašnjivo vezan za direktora? Kakvi su njihovi motivi da gotovo svake nedelje priređuju novi oproštaj Isi Planiću, i da po svaku cenu ne dozvoljavaju novoj direktorki da uđe u školu i otvori „Pandorinu kutiju“?

Da li je baš dobra radna atmosfera ono što nekolicinu zaposlenih gotovo svakodnevno motiviše na nove scenske nastupe ispred škole, ili je u pitanju nešto drugo, što sigurno nije briga za kvalitet obrazovanja učenika?

Zanimljivo bi bilo utvrditi kako su se obračunavale pune plate ljudima koji su bili u štrajku, ispitati poslovanje učeničke zadruge i malverzacije pod plaštom razvijanja duha preduzetništva, i kako su se sticale diplome tokom vanrednog školovanja i kroz obrazovanje odraslih.
Imovinska karta direktora Planića uvećavala se nestrazmerno broju dana provedenih na svom radnom mestu, pa su stidljivo u javnost procurele informacije o tome kako bivši direktor Planić ima adresu u Novom Sadu, i stan koji su sređivali učenici škole, valjda „kroz praksu“... Interesantno bi bilo znati koliko zapravo stanova poseduje Planić, gde je auto Nisan Almera koji se vodi u godišnjem planu škole a gubi mu se svaki trag, i zašto je u privatne svrhe koristio školsku auto prikolicu na koju je namontirao veštačku stenu? Kako je stan koji poseduje škola u objektu u Harambašićevoj ulici izdavao u privatne svrhe kao Stan na dan? Zašto je grafičarsku radionicu koristio za izradu transparenata blokadera, finansiranih sredstvima škole? Da li je zaista, kako tvrde, učenike vodio u okviru praktične nastave na razna gradilišta da bi izvršavali dogovorene poslove koje je naplaćivao kao ličnu dobit? Zašto je dozvoljavao odeljenskim starešinama koji su bili u blokadi da kroz viber grupe lobiraju roditelje i učenike da učestvuju u blokadama, i time zloupotrebio maloletna lica?

Ništa manje zanimljiva je i činjenica ko su ljudi koji u crnim košuljama stoje ispred škole u njegovu odbranu i zašto? Prosvetar sklonjen iz druge škole zbog uznemiravanja maloletnih devojčica, profesorka zaljubljena u svog direktora, veleposednik koji voli da se fotografiše sa oružjem optužen za porodično naselje, profesor koji je polagao jezičke kompetencije za hrvatski jezik o trošku škole, bliski saradnici koji su iz prijateljstva sa Planićem izvlačili ličnu korist, i tako redom...te ne čudi tolika žal za odlazećim direktorom.

Još mnoga pitanja ostala su otvorena...ali predstava je završena.

Zabrinuti građani Subotice