"KOL’KO ĆEŠ JOŠ PUTA DOĆI DOK JE BABA ŽIVA" Srce će vam iz grudi iskočiti, grli baka Tamaru, ne pušta, samo je gleda i ljubi! Dočekala da joj samoj neko dođe
Baka joj se toliko obradovala da nije prestajala da je grli i da je ljubi kako bi što duže bile zajedno. A još kad ju je videla u nošnji i sa pletenicom, kao da je sunce ogrejalo. Zagrlila je kao rod najrođeniji, kao svoju unuku i ne pušta.
Na hiljade ljudi osetilo je potrebu da kaže nešto o njihovom susretu...
- Bože dragi, pa kako ne zaplakati? Pa ta bakina radost...
- Što se u narodu kaže nisi joj "ni rod, ni pomozi Bog" ali jedna žena na kraju svog životnog puta tvoju sliku želi da ponese sa sobom u grob. Treba zaslužiti takvu čast....
Tamara je osmislila da ove godine donese sreću i osmeh u domove u kojima sami bez ikog svog žive naši najstariji, bake i deke, u najudaljenijim i najnepristupačnijim krajevima Srbije, u samoći koja ubija bez ikog s kojim mogu makar da progovore...
Ovo nije njihov prvi susret, mnogo su zavolele jedna drugu a baka željno iščekuje svaki Tamarin dolazak...
Kurir.rs/Facebook
