SVETAC KOJI JE HODIO SRBIJOM: Na današnji dan pre 102 godine rođen je patrijarh Pavle
Foto: Dado Đils

Voljen, poštovan i nikad zaboravljen

SVETAC KOJI JE HODIO SRBIJOM: Na današnji dan pre 102 godine rođen je patrijarh Pavle

Društvo -

BEOGRAD - Na današnji dan pre 102 godine rođen je patrijarh Pavle, 44. vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve, koji je na tom mestu bio od od 1990. do 2009. godine.

Njegovo puno ime i titula glasili su Njegova svetost arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski gospodin Pavle.

Muzej SPC (Foto: Dado Đilas)
Muzej SPC (Foto: Dado Đilas)

9 TAJNI PATRIJARHA PAVLA: Ovo o njemu niste znali!

PATRIJARH PAVLE U SNU NAJAVIO DOGAĐAJ KOJI ĆE POTRESTI SRBIJU Ovo je proročanstvo mati Makrine VIDEO

Bio je slabačko dete...

Rođen je 11. septembra 1914. godine kao Gojko Stojčević u selu Kućanci, srez Donji Miholjac u Slavoniji, tada u Austrougarskoj, a sada u Hrvatskoj. Rano je ostao bez roditelja. Otac Stevan je otišao da radi u SAD, tamo je dobio tuberkulozu i „vratio se kući da umre“ kad je dečaku bilo tri godine, iza njega su ostala dva sina Dušan i Gojko. Posle toga majka Ana se preudala i rodila tri ćerke, i pri rođenju treće je umrla. Dušan i Gojko su ostali sa babom Dragom i tetkom, najstarijem očevom sestrom.

UPAMTITE REČI PATRIJARHA PAVLA: Ne branimo se od tuđeg zla zlom u sebi!

Patrijarh Pavle kao mladić (Foto: Wikipedia)
Patrijarh Pavle kao mladić (Foto: Wikipedia)

Tetka ih je odgajila zajedno sa svojom ćerkom Agicom koja je bila devet godina starija od Gojka — patrijarha Pavla. Shvativši da je dete „vrlo slabačko“, tetka ga je poštedela seoskih poslova i omogućila mu da se školuje.Četvororazrednu osnovnu školu završio je u Kućancima. Leto 1925. proveo je u manastiru Orahovica pripremajući se za odlazak na nastavak školovanja u Tuzlu. U Tuzli je završio nižu gimnaziju u periodu između 1925. i 1929. godine. Za to vreme je stanovao kod strica u desetočlanoj siromašnoj porodici.

Muzej SPC (Foto: Dado Đilas)
Muzej SPC (Foto: Dado Đilas)

U školi je bio sklon „predmetima gde ne mora da memoriše, kao što su matematika i fizika“, sedeo je u klupi sa jednim muslimanom i jednim Hrvatom. Veronauku mu je predavao profesor Dimitrije Jankov koji je jedno vreme bio i rektor bogoslovije. Iako je iz veronauke imao dvojku, uticaj rodbine je prevagnuo i njegov izbor za nastavak školovanja bio je bogoslovija.

Foto: Dado Đilas
Foto: Dado Đilas

Voleo je matematiku, fiziku, ali i pevanje

Posle završene niže gimnazije u Tuzli (1925—1929) završio je šestorazrednu bogosloviju u Sarajevu (1930—1936). U to vreme bogoslovijom je upravljao mitropolit Petar Zimonjić. U školi je bio zapažen kao dobar pojac, bio je drugi tenor. Voleo je da peva i u selu, pa su ga zvali „pjevalica“. U Sarajevu je bio član društva „Trezvena mladež“ koje se borilo protiv opijanja i pušenja, u gradskom odboru za sve sarajevske srednje škole bilo je pet članova među kojima Gojko Stojčević i Miodrag Milovanović. U to vreme stanovao je u internatu bogoslovije. Do 1936. njegov brat Dušan je postao obućar i oženio se, a Gojko je leta provodio kod tetke na selu baveći se poljoprivrednim poslovima.

Foto: Fonet/Dragan Antonić
Foto: Fonet/Dragan Antonić

Radio na beogradskim građevinama

U Beograd je došao 1936. godine, gde je upisao Bogoslovski fakultet. Tu je vanredno završio i više razrede Šeste beogradske gimnazije da bi mogao da upiše uporedo i Medicinski fakultet. Na Medicinskom fakultetu je stigao do druge godine studija, a Bogoslovski fakultet je završio. U Beogradu ga je zatekao i Drugi svetski rat.Početkom rata da bi se izdržavao radio je na beogradskim građevinama, a to mu nije odgovaralo zbog slabog zdravlja. Na poziv svog školskog druga Jeliseja Popovića, koji je bio iguman manastira Svete Trojice, odlazi 1942. u ovaj ovčarsko-kablarski manastire gde je proveo sledeće dve godine rata. U to vreme njegovog brata Dušana ubile su ustaše.

Tokom 1944. zaposlio se kao veroučitelj i vaspitač u domu za decu izbeglu iz Bosne u Banji Koviljači. Kada je decu izvodio na reku jedan dečak je počeo da se davi i Gojko je skočio u hladnu vodu da mu pomogne. Ubrzo se teško razboleo „na plućima“ i lekari su verovali da je tuberkuloza predviđajući mu još tri meseca života. Otišao je tada u manastir Vujan gde je živeo neko vreme izolovan od ostalih monaha i uspeo je da se izleči od ove bolesti. U znak zahvalnosti izrezbario je i poklonio manastiru drveni krst sa raspećem.

Foto: Fonet/Dragan Antonić
Foto: Fonet/Dragan Antonić

Tokom 1945. godine bratstvo iz Vujna se preselilo u manastir Blagoveštenje gde je bio iguman Julijan Knežević. Gojko je tada bio iskušenik i jedini među bratstvom koji je imao završen Bogoslovski fakultet. Među iskušenicima je bio i Milisav, kasnije arhimandrit Jovan Radosavljević. Gojko je za svoga duhovnika izabrao jeromonaha Makarija Milovanovića, starešinu ženskog manastira Jovanje. Makarije je tada bio star monah, vodio je strog podvižnički život i bio asketa. Gojko je zamonašen u manastiru Blagoveštenju 1948. godine i dobio ime Pavle, prema apostolu Pavlu. Zamonašio ga je njegov duhovnik Makarije.

Ubrzo se zamonašio i Milisav koji je za svog duhovnika izabrao Pavla. Od 1949. do 1955. godine bio je u monaškom bratstvu manastira Rače, gde su prešli još neki monasi iz Blagoveštenja. Školsku 1950/51. godinu proveo je kao učitelj zamenik u prizrenskoj Bogosloviji sv. Kirila i Metodija. U čin jeromonaha unapređen je 1954, protosinđel je postao 1954, a arhimandrit 1957. Od 1955. do 1957. godine bio je na postdiplomskim studijama na Bogoslovskom fakultetu u Atini. Odluku Sinoda da ga pošalje u Atinu, u manastir Raču mu je doneo profesor prota Steva Dimitrijević.

Obnavljao stare i gradio nove crkveIzabran je za episkopa raško-prizrenskog 29. maja 1957. godine, a posvećen je 21. septembra 1957. godine, u beogradskoj Sabornoj crkvi. Čin posvećenja obavio je patrijarh srpski Vikentije. Za episkopa raško-prizrenskog ustoličen je 13. oktobra 1957. godine, u prizrenskoj Sabornoj crkvi svetog Đorđa.

Pećka patrijaršija (Foto: Beta)
Pećka patrijaršija (Foto: Beta)

U Eparhiji raško-prizrenskoj gradio je nove crkve, obnavljao stare i porušene, posvećivao i monašio nove sveštenike i monahe. Starao se o Prizrenskoj bogosloviji, gde je povremeno držao i predavanja iz crkvenog pevanja i crkvenoslovenskog jezika. Često je putovao, obilazio i služio u svim mestima svoje Eparhije. Sa kosovskim egzodusom, Prizrenska bogoslovija Svetog Kirila i Metodija je privremeno premeštena u Niš, a sedište Raško-prizrenske eparhije iz Prizrena u manastir Gračanicu.

Muzej SPC (Foto: Dado Đilas)
Muzej SPC (Foto: Dado Đilas)

Išao peške po Kosovu

Kao episkop raško-prizrenski svedočio je u Ujedinjenim nacijama pred mnogobrojnim državnicima, o stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Pisao je izveštaje Svetom sinodu o teškom položaju Srba i pravoslavne crkve na Kosovu i Metohiji. Na autobuskoj stanici u Prizrenu fizički ga je napao jedan Albanac, a bilo je i drugih verbalnih i fizičkih napada. Po svojoj eparhiji je uglavnom išao peške, od Peći do manastira Pećke patrijaršije, od Prištine do manastira Gračanice. Gde nije mogao peške išao je autobusom jer eparhija nije imala auto, kasnije je eparhija imala jedan „vartburg“.

Imajući u vidu zasluge patrijarha srpskog Pavla na naučnom bogoslovskom polju, Bogoslovski fakultet Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, dodelio mu je 1988. godine zvanje počasnog doktora bogoslovlja.

Za patrijarha izabran 1990.

Za patrijarha Srpske pravoslavne crkve izabran je 1. decembra 1990. Sutradan, 2. decembra, ustoličen je u Sabornoj crkvi u Beogradu. Ceremoniju je izvršilo 12 episkopa, 12 sveštenika i 13 đakona. Izbor je obavljen za života prethodnog patrijarha, Germana, zbog njegove dugotrajne teške bolesti na predlog lekarskog Konzilijuma Vojnomedicinske akademije koje su potrvđene stručnim nalazom.

Foto: Nebojša Mandić
Foto: Nebojša Mandić

Pavlovo ime našlo se na listi kandidata u devetom krugu glasanja. Dovoljan broj glasova za ulazak na listu kandidata u prvom krugu dobili su episkop šumadijski Sava i episkop žički Stefan, a tek u devetom krugu „cenzus“ je prešao i episkop raško-prizrenski Pavle. Posle toga, po tzv. apostolskom načinu biranja, koverte sa imenima trojice kandidata stavljene su na Jevanđelje, arhimandrit tronoški Antonije Đurđević ih je promešao i potom izvukao koverat sa imenom patrijarha. Najstariji prisutni velikodostojnik mitropolit sarajevski Vladislav otvorio je koverat i pročitao ime. Mitropolit Vladislav je bio patrijarhov školski drug iz bogoslovije u Sarajevu, a arhimandrit Antonije zajedno sa njim sabrat manastira Rače.

"Izbor za patrijarha nisam očekivao, a još manje želeo“

Novi 44. patrijarh SPC tada je rekao: „Moje su snage slabe, to svi znate. Ja se u njih ne nadam. Nadam se u vašu pomoć, kažem i ponavljam, u pomoć Božju kojom me je On i do sada držao. Neka bude Bogu na slavu i na korist Njegovoj crkvi i našem napaćenom narodu u ova teška vremena. Mi nemamo nikakav program patrijaršijske delatnosti, naš program je Jevanđelje Hristovo.”

Patrijarh Pavle i unuka (Foto: Dragana Udovičić)
Patrijarh Pavle i unuka (Foto: Dragana Udovičić)

UNUKA BRATA PATRIJARHA: Deda Pavle mi često u snu daje savete!

Kasnije je o tom izboru za patrijarha rekao „nisam očekivao, još manje želeo“. U manastiru Pećka patrijaršija ustoličen je 22. maja 1994. godine, u tron pećkih patrijarha. Bavio se i naučnim radom.

Dan patrijarha Pavla: Sam šio, krpio, išao peške po Beogradu...

Svako jutro, osim ako nije išao u neku drugu crkvu, služio je liturgiju u Patrijaršiji i pričešćivao se, a svako veče je bio na večernjoj službi u Sabornoj crkvi zajedno sa ostalim sveštenicima za pevnicom. Sa sobom je uvek nosio Sveto pismo i molitvenik. Po Beogradu je išao gradskim prevozom ili peške. Živeo je asketskim životom, sam je šio i krpio odelo i cipele, i obavljao ostale majstorske poslove u Patrijaršiji.

Muzej SPC (Foto: Dado Đilas)
Muzej SPC (Foto: Dado Đilas)

Na Savindan 1997. predvodio je u Beogradu litiju koja je prošla kroz kordon policije u Kolarčevoj ulici. To je bilo u vreme demonstracija posle lokalnih izbora iz novembra 1996. godine. Dok je bio patrijarh nije primao patrijaršijsku platu, nego jedino penziju iz perioda dok je bio episkop raško-prizrenski.

Na večni počinak ispratilo ga je 600.000 ljudi

Patrijarh srpski gospodin Pavle je preminuo u Beogradu na Vojnomedicinskoj akademiji posle duže bolesti, u nedelju 15. novembra 2009. godine oko 10.45 časova. Rano tog jutra pričestio ga je jeromonah Metodije, a patrijarh je kasnije umro u snu. Vlada Srbije je povodom njegove smrti proglasila trodnevnu žalost u Srbiji (16, 17 i 18. novembar 2009), a dan sahrane 19. novembar bio je dan žalosti u Beogradu, Republici Srpskoj i u distriktu Brčko.

Od nedelje 15. novembra do četvrtka 19. novembra telo patrijarha Pavla nalazilo se u Sabornoj crkvi gde su neprestano čitane molitve i gde su vernici dolazili da mu odaju počast. U nedelju 15. novembra oko 22 sata kolona ispred Saborne crkve bila je duža od kilometra, slično je bilo i narednih dana kada se red ispred Saborne crkve prostirao ulicom kralja Petra i knez Mihailovom do palate „Albanija“.

Foto: Nebojša Mandić
Foto: Nebojša Mandić

Patrijarh je, prema sopstvenoj želji izraženoj u testamentu, sahranjen u manastiru Rakovica. Datum sahrane bio je četvrtak 19. novembar 2009. godine. Prema proceni policije u litiji i na opelu bilo je prisutno oko 600.000 ljudi.Na opelu je mitropolit Amfilohije citirao njegove reči: „Kad se čovek rodi, ceo svet se raduje, a samo on plače. Ali, treba da živi tako da, kad umre, ceo svet plače, a samo on se raduje.”

(EPK/Wikipedia)

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track