Slušaj vest

Jedan od najpotresnijih zločina koji su devedesetih godina šokirali Beograd dogodio se u stanu u Pohorskoj ulici, gde su ubijeni Vera Židić (42) i njen trinaestogodišnji sin Davor. Njihova tela pronađena su nakon što je policija dobila prijavu i poslala patrolu da proveri šta se dogodilo. Istraga je ubrzo pokazala da je porodica bila meta pljačkaša koji su poverovali u priču da se u njihovom stanu nalazi čak 60.000 nemačkih maraka.

O detaljima istrage, potrazi za počiniocima i njihovim priznanjima govorio je Žarko Popović Pop, nekadašnji inspektor beogradskog Odeljenja za ubistva, koji je učestvovao u rasvetljavanju ovog slučaja. Potresna svedočenja i detalje iz policijske istrage otkrio je u emisiji "Odeljenje za ubistva 01", emitovanoj na Jutjub kanalu "Lovci na ubice".

Majka ubijena dok je usisavala stan

Policija je, kao i u drugim slučajevima, najpre dobila prijavu preko operativnog centra. Na lice mesta upućena je patrola koja je trebalo da proveri da li je došlo do zločina, nakon čega su obavešteni inspektori i kriminalistički tehničari.

U stanu su zatečena tela majke i njenog sina, kao i ubijenog psa. Vrata nisu bila obijena, a iz stana nije odneto ništa vredno. Ipak, primećeni su tragovi manje premetačine.

Prema prvim rezultatima istrage, Vera je ubijena sa dva hica dok je usisavala stan, dok je njen sin Davor pogođen jednim metkom. Korišćeno je vatreno oružje kalibra devet milimetara, poznato kao "kratka devetka".

vera.jpg
Foto: Printscreen

- To je ono što vam ruši sve kriminalističke teorije. Strašno je bilo što je dete ubijeno. Žena je usisavala stan kada je upucana. Takve scene vam ostanu u glavi zauvek - prisetio se Popović.

Priča o 60.000 maraka porodicu pretvorila u metu

Nakon zločina, policija je obavestila Žarka Židića, supruga ubijene Vere i oca stradalog dečaka. Bio je u šoku, a inspektori su ga pozvali na razgovor kako bi prikupili informacije o porodici, njihovim poznanstvima, eventualnim dugovima i mogućim sukobima.

Židići su živeli skromno, kao i mnoge porodice u vreme hiperinflacije. Međutim, tokom razgovora pojavila se informacija koja je istražitelje odvela u drugom pravcu.

Žarko Židić ispričao je da mu se supruga prethodnih dana žalila kako u dvorištu zgrade viđa sumnjive mladiće sa kapuljačama. Ključni trag bila je priča koja se proširila među mladima u školi - jedan od sinova navodno se hvalio da njegov otac u stanu čuva oko 60.000 nemačkih maraka.

- Dečak se hvalio po školi da njegov otac ima veliki novac u stanu. Ta priča je, nažalost, stigla do pogrešnih ljudi - ispričao je Popović.

Inspektori su posumnjali da je porodica upravo zbog te informacije postala meta pljačkaša iz zemunskog kriminalnog miljea. Novac koji su očekivali da pronađu u stanu, međutim, nije postojao.

Do policije je ubrzo stigla informacija da je jedan muškarac u bilijar-klubu u Zemunu tražio novac za lažni pasoš i navodno priznao da je "ubio one ljude iz Pohorske ulice".

Preko operativnog kontakta inspektori su saznali da se osumnjičeni zove Ilija Vujić i da nosi nadimak Bumbar. Ta informacija bila je važan trag u istrazi.

ubi.jpg
Foto: Printscreen

Vujić je rođen 1968. godine u Zemunu. Imao je policijski dosije zbog imovinskih delikata, a prema tadašnjim policijskim saznanjima, početkom devedesetih odlazio je kao dobrovoljac na ratišta u Hrvatskoj i Republici Srpskoj Krajini.

Kada je policija krenula da ga privede, dogodilo se nešto što inspektori nisu očekivali. Tokom vožnje službenim automobilom Vujić je počeo da govori o zločinu i otkriva šta se dogodilo.

Priznao zločin i otkrio saučesnika

Nakon što je Vujić doveden u policijske prostorije, određena je ekipa koja je sa njim obavljala razgovor, dok je druga bila spremna da odmah reaguje i privede osobe koje bi pomenuo.

Vujić je priznao da nije delovao sam i otkrio ime saučesnika - Marka Lončarića, zvanog Lonče, rođenog 1969. godine u Zemunu. Lončarić je ubrzo pronađen i priveden.

Prema njegovom iskazu, do njih je stigla priča da porodica Židić u stanu čuva veliku količinu novca. Počeli su da razmišljaju o pljački, a zatim su odlučili da upadnu u stan.

Istražiteljima je bilo posebno važno da pronađu pištolj kojim je zločin počinjen. Lončarić je najpre izbegavao da govori o oružju, ali je kasnije otkrio da su ga pozajmili od čoveka koji je radio kao civilno lice u Vojsci Jugoslavije.

Bio je to pištolj "broving", kalibra devet milimetara. Čovek koji im je pozajmio oružje očekivao je novčanu nadoknadu, a policija ga je ubrzo uhapsila i oduzela pištolj. Veštačenjem je utvrđeno da je upravo tim oružjem izvršen zločin.

WhatsApp Image 2025-10-10 at 19.43.30_51e083da.jpg
Foto: Mup

Prema rekonstrukciji događaja, Vujić i Lončarić su taksijem došli do Pohorske ulice, uvereni da se u stanu Židića nalazi novac. Popeli su se do stana i čuli zvuk usisivača.

Lončarić je pozvonio i predstavio se kao prijatelj Žarkovog supruga, navodeći da donosi knjige iz biblioteke. Kada je Vera otvorila vrata, bilo je prekasno da spreči upad.

Prema iskazima osumnjičenih, Vujić je pucao u nju, a zatim su od nje pokušali da saznaju gde se nalazi novac koji su očekivali da pronađu. Kada su shvatili da ga nema, ubijen je i njen sin.

Inspektore je posebno potresao odgovor koji je Vujić dao na pitanje zašto je pucao i u dete.

- Koga briga, trebalo je da bude u školi - glasio je njegov odgovor, prema svedočenju istražitelja.

- Kada je rekao: "Trebalo je da bude u školi", ostali smo bez reči - prisetio se Popović.

Osuđeni na smrtnu kaznu i 20 godina zatvora

Suđenje za ubistvo porodice Židić počelo je u junu 1994. godine pred Okružnim sudom u Beogradu. Sudskim većem predsedavao je sudija Stojan Mihić, a u sudnici je bio i Žarko Židić, koji je izgubio suprugu i sina.

- Ostao sam bez divne porodice. Želim samo da im se sudi po zakonu - rekao je tada.

Tokom postupka Vujić je pokušavao da se odbrani tvrdnjama da se ne seća pojedinih detalja zločina. Govorio je i o svom učešću na ratištu, tvrdeći da su ga tamo učili da "prvo puca, pa tek onda gleda".

Ipak, psihijatrijsko veštačenje nije utvrdilo da je rat uticao na njegovu uračunljivost. Stručnjaci su ukazali na odsustvo empatije i kajanja, a psiholog dr Nadežda Janković opisala ga je kao osobu "sa globalnim etičkim siromaštvom, sklonu agresivnim i antisocijalnim postupcima".

Ilija Vujić osuđen je na smrtnu kaznu, dok je njegov saučesnik Lončarić dobio 20 godina zatvora. Osuđen je i čovek koji im je pozajmio pištolj, iako je tokom postupka utvrđeno da nije znao za šta će oružje biti upotrebljeno. Odgovarao je i taksista koji ih je vozio.

Pet godina nakon presude Vujić je zatražio pomilovanje. U molbi je navodio da se kaje, da je imao teško detinjstvo i da je na ratištu preživeo traume.

Međutim, prema rečima Popovića, veštaci nisu prihvatili takvo objašnjenje njegovog ponašanja. Istražitelji su ukazivali da se nije iskreno kajao zbog ubistava, već da je žalio što u stanu nije pronašao novac zbog kojeg je porodica bila napadnuta.

Nakon ukidanja smrtne kazne 2000. godine, tadašnji predsednik Srbije Vojislav Koštunica je 2002. preinačio Vujićevu kaznu u 40 godina zatvora.

profimedia-0824761766.jpg
Foto: Rolf Zöllner / imago stock&people / Profimedia

Prema procenama veštaka, postojala je velika opasnost da bi, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao ponovo da počini teško krivično delo.

Popović je, govoreći o zločinu, podsetio i na društvene okolnosti devedesetih godina, kada su hiperinflacija, siromaštvo i porast kriminala obeležili svakodnevni život.

Siromaštvo je tada bilo utočište kriminala. Ljudi su zbog para ulazili u najteža krivična dela - opisao je nekadašnji inspektor.

Tragedija porodice Židić, međutim, nije se završila hapšenjem i presudama. Vujića je u zatvoru u početku posećivala majka, dok ga otac, koji se odao alkoholu, nikada nije obišao. Porodicu je kasnije pogodila još jedna tragedija - i njegov brat završio je u zatvoru zbog ubistva.

Kurir.rs/Mondo.rs

Bonus video: 

06:26
"UMESTO NEVINOSTI, NAMETNUTA IM JE KRIVICA, A NEMAMO NI TRAG NI TELO": Advokatica Milica Mitrović o nelogičnostima u slučaju nestale Danke Ilić Izvor: Kurir televizija