FAMOZNO SVETISLAV BASARA: Arogancija nemoći
Foto: Marina Lopičić

kolumna

FAMOZNO SVETISLAV BASARA: Arogancija nemoći

Lični stav -

Od pre nekoliko meseci - a pod uticajem ratnih operacija u u Ukrajini - termin „arogancija moći“ ponovo je vraćen u opticaj. Termin hoće da kaže da svaka moć - bila ona vojna, ekonomska (treba pomenuti i polnu), nužno podrazumeva aroganciju, a da arogancija još nužnije podrazumeva korišćenje sile, koja, kako znamo, boga ne moli.

Stvar se dodatno komplikuje ako se moć i arogancija upare s resantimanom, tj. osećanjima osujećenosti, odbačenost i istorijske nepravde. To su bili stvarni uzroci rata u Ukrajini. Majdan i ostale trice i kučine su bili samo Sarajevski atentati.

Budući da je ovaj svijet tirjan tirjanima a kamoli blagorodnim dušama, a da se bajonetima može postići gotovo sve osim da se na njima sedi, arogantne moći se često zajebu u računu. Uzmimo vremenski udaljen, ali prostorno blizak primer. Bugari su, recimo, bili pleme turanskog porekla koje je očas posla pokorilo slovenski živalj, ali koje je za manje od pedeset godina zaboravilo svoj jezik i stopilo se sa slovenskim življem. Od Bugara je ostalo samo ime.

Ne kažem da će posle ukrajinskog rata - ako se ikada završi - Rusi progovoriti ukrajinski, a da će se samo nominalno zvati Rusi, ali kažem - a čini mi se da su i glavni Rusi toga svesni - da su od lepe gotovine napravili poveliku veresiju, da su ugled i uticaj - koji su hteli da povećaju - drastično srozali i da će imati grdnih muka s kontrolom štete. Kao, uostalom, i ostatak sveta, jer je rat Ukrajini geostrateški zemljotres snage sedam stepeni Merkalijeve skale, a ne kafanska tuča balkanskih plemena.

A kako izgleda arogancija nemoći, videli smo prekjuče, prigodom uvaljivanja ko zna koje po redu prištinske dubare o kosovizaciji tamošnjih ličnih karti i registarskih tablica. Da je, počem, Koštunica na vlasti, promptno bi usledila paljevina džamija, poslastičarnica, radionica kora za pite i baklave i demoliranje Beograda. Visoka Adresa se zadovoljila plamenom govorancijom čija je poenta da nikakve paljevine neće biti.

Sledeće redove posvećujem Nj. s. Porfiriju. U drevna vremena, dok se monasi još nisu bavile politikom, duhovni oci su preambicioznim učenima govorili da se - ako im je namera da savladaju strasti - okanu maksimalističkih ciljeva, tj. borbe s najtežim gresima, nego da počnu od onih, naoko sitnih, kojima su prvo podlegli, a koji su mic po mic prešli u dijalektičku fazu lokomotive.

Srpski istočni kosovski greh - uz delimični izuzetak SFRJ-otovog perioda - bio je (i ostao) arogancija. Kosovskim Albancima (tada relativnoj veličini) 1912. je vrlo arogantno „poručeno“ - vi ste na srpskoj zemlji, ima tu da mirno sedite, da stružete drva, pravite baklave i da jedete marmeladu, a najbolje bi bilo da se iselite u Anadoliju. Isto to im je - u još gorem obliku - preko Miloševića kao portparola „poručio“ i Ćosić. Pa se posle presaldumio i založio se za „podelu“. Kasno je, međutim, Marko na Kosovo došao, a zašto je zakasnio, o tome čitajte u sutrašnjem broju.

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track