FAMOZNO SVETISLAV BASARA: BOJA KOŽE NA ŠILJKU
Foto: Marina Lopičić

KOLUMNA

FAMOZNO SVETISLAV BASARA: BOJA KOŽE NA ŠILJKU

Lični stav -

Kao što je Putin naseo na sopstvenu propagandu i jurnuo na Ukrajinu ubeđen da će njegove trupe biti dočekane cvećem, tako su marta 2003. beogradski pučisti s političkom guzicom na čelu bili sigurni da će ubistvo Zorana Ðinđića naići na topao prijem u javnosti temeljno kretenizovanoj danonoćnim višemesečnim pričama o Ðinđićevom kriminalitetu, špijunstvu i antisrpstvu.

Kako onomad rekoh, ta računica uopšte nije bila bez krčmara. Sve bi bilo kako se pučistima i Guzici snilo da nije uvedeno vanredno stanje i da država Srbija, prvi (verovatno i poslednji) put u svojoj istoriji, nije reagovala onako kako bog države zapoveda.

Da li hoću da kažem da bi - da ne bi vanrednog stanja - streljački državni udar prošao bez ikakvog otpora u javnosti? Da, upravo to hoću da kažem. Društvo koje je, ko danas, 98 procentno za kralja i otadžbinu, a, ko sutra, isto toliko procentno za Tita i partiju ladno bi prihvatilo svršeni čin. Ali kad je država pokazala zube - i kad su se pacovi posakrivali u rupe - svih 96% građana, koje je do juče navijalo za Ðinđićev strmopizd, okrenulo je ćurak naopako i 96 procentno se zdravo ožalostilo zbog Ðinđićeve smrti.

Pučistička propaganda je kasnije - kad je puč uspeo iz drugog pokušaja - tvrdila (između ostalih bljuvotina) da su Ðinćića ubili „njegovi“, što uopšte nije netačno, s tim što je kao „ubice“ označila pogrešne osobe, da bi skrenula pažnju s dobro dokumentovane činjenice da su u Ðinđićevoj vladi sedeli i dilberi koji su aktivno sarađivali na Ðinđićevom smaknuću.

Unutarvladini pučistički saradnici jesu bili manjina, ali u ostatku zaklane vlade nije bilo dovoljno jake ličnosti - a verovatno ni političke volje - da stvar istera do kraja, da savata sve zavereničke personae dramatis, da ih utamniči ili da ih - efikasnije i dugoročnije rešenje - naprosto postrelja. Surovo, divljački. Da. Ali je i ubistvo Ðinđića - i posledični sunovrat Srbije - bilo surovo i divljačko.

Docniji razvoj situacije pokazao je da je, ako ne baš masovno streljanje, a ono masovno utamničavanje, bio jedini gorki lek koji bi ovo učmalo društvo prenuo iz vekovne začaranosti. Naravno, od tog posla nije bilo ništa. Pučisti su se - sa zakašnjenjem od godinu dana - uspentrali na vlast, Politička Guzica se udobno smestila u fotelju premijera, dočim je politički komesar atentata, glavni propagandista i najavljivač Ðinđićevog streljanja Glavonja Tijanić - koji je od 2001. do 2004. obnašao dužnost guzicinog savetnika - zaseo u fotelju direktora RTS.

Glavonju je spaslo samo to što nije bio crnac. U suprotnom bi, zajedno s mnogim kolegama, završio kao njihove kolege iz Ruande, koje su, zbog možda blažeg huškanja na krvoproliće završile pred isturenim odeljenjem Haškog suda. Dvostruki rasistički aršini, šta reći.

Boja kože i veroispovest su spasle i Političku Guzicu. Da je počem bila Arapin i musliman, ne bi američka ambasada čestito planula, a već bi dobila krstareći projektil u bulju. Ovako je iz rasne solidarnosti prošla sa ukorom pred isključenje.

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track