FAMOZNO: SUMRAK NARATIVA ČEDE ANTIĆA
Manifestacija je započela ponovljenim izražavanjem Antićeve bojazni da bi „neko iz inostranstva mogao da pripuca“... Ostatak teksta nisam čitao, Antić se ponavlja, a dosadan je i na prvo čitanje. No dobro, rekao je Čeda šta je rekao, pa ako ga se sete za Dan bezbednosti, setiće ga se, ako ne, pročitaće to Suzi Vasiljević i preneti „tamo gde treba“.
Prelazimo na temu naše današnje kolumne. Uterivanje straha u kosti jedna je od najefikasnijih političkih alatki - ulaganja mala, profit ogroman - i istovremeno je jedan od najstarijih srpskih političkih zanata. Što reko onaj lik iz „Gospodara prstenova“, čini mi se: „Uplašenim ljudima je najlakše vladati.“ Zadovoljavaju se malim, ne zakeraju i ne talasaju.
Ali politički menadžeri srpskog straha - i njihovi, nazovimo ih, komesari - neprestano previđaju da uz strah ide i njegova senka - agresivnost. Napred pomenuti menadžeri - i prinadležni pomoćnici - misle da se to može hendlovati tako što će se agresivnost projektovati na - na koga - pa recimo na „nekog iz inostranstva ko hoće da pripuca“.
I to funkcioniše dok se agresivnost „prazni“ po inostranstvima, ali ako zbog zavera Vatikana, Kominterne, Vašingtona, Brisela, Tirane - nepotrebno precrtati, dopisati ako sam nešto propustio - agresivnost bude osujećena, onda se - šta će, kude će - vraća na domaći teren i onda dobijamo niz situacija Srbije „između dva rata“, koje karekterišu trvenja, gloženja, prepičkavanja i nasilnička ponašanja (svih boja i svih protiv svih).
To je najtačnije - iako nehotice i misleći na nešto sasvim drugo - postavio Ćosić u njegovoj čuvenoj misli velikih ljudi, citiram: „Srbija dobija u ratu, a gubi u miru.“ Imajući u vidu napred rečeno, dibidus je osnovano pretpostaviti da bi Srbija - čak i kada bi dobila sve ratove i osvojila sve teritorije koje je nameravala da osvoji i time „zaokruži životni prostor“ - vrlo brzo završila u ovome što odvajkada „nikad ovako nije bilo“, tj. u žestokom čemeru i beskrajnim unutrašnjim razmiricama i prepičkavanjima.
Davnih sam ja dana rekao - i svaka mi je bila ka vladičina - da naš problem nije politika, nego psihologija. Ali pazite sad. Naša psihologija nije ništa ni bolja ni gora od ostalih psihologija ovog guravog sveta, problem je što naša psihologija uporno odbija da menadžment strahova, nadanja i agresivnosti prepusti ustavu, zakonima i institucijama, nego menadžment poverava voljama jakih srpskih ljudi decenije i njihovim oponentima, manje ili više kilavim Radovanima decenije.
Dobra vest je što su se narativi poput Antićevog dibidus otrcali i više ne izazivaju strah, loša vest je to što - zasad - drugog narativa nema ni na pomolu.

