Slušaj vest

Avioni u Dohu često sleću u niskom letu iznad zaliva, otkrivajući panoramu grada u punom sjaju. Noću se taj prizor pretvara u pravi doživljaj. Dok se na obali uzdiže šuma blistavih, nedavno izgrađenih nebodera, daleko na pučini, u mraku, plamte vatre i trepere svetla naftnih i gasnih platformi. Zahvaljujući vrhunskoj usluzi i pristupačnim cenama nacionalne avio-kompanije, Doha je izrasla u jedno od najvažnijih svetskih vazdušnih čvorišta. Ipak, za većinu putnika Katar ostaje tek prolazna stanica. Iako ovde presedaju i po desetak puta, mnogi nikad ne kroče izvan staklenih zidova aerodroma. Većina posetilaca svoj susret sa ovom zemljom svede na udobne fotelje, ležajeve i restorane ogromnog terminala. Kakva šteta!

Katar Foto: Viktor Lazić

Doduše, ni sam terminal nije običan. Na aerodromu je prava zvezda ogroman „plišani“ medved sa stonom lampom, zapravo skulptura izlivena od bronze, jarkožute boje, visoka oko sedam metara. Ova skulptura, teška skoro dvadeset tona, plaćena 6,8 miliona dolara na aukciji londonske kuće „Kristi“, potpuno je opravdala svoju namenu, a možda i cenu, jer je moderan, pomalo klinički hladan i sterilan aerodromski prostor učinila toplijim i prisnijim. Svaki put kada sletim u Dohu, prvo napravim selfi sa džinovskim mecom, baš kao i milioni drugih putnika, pa se ispred njega često stvara čitav red za fotografisanje.

Džinovski meda

Ovaj neobični meda zapravo je uveličana igračka iz detinjstva poznatog švajcarskog umetnika Ursa Fišera (rođenog 1973), rekao bih - najvećeg deteta među umetnicima, jer gotovo svi njegovi radovi odišu neukrotivim dečjim duhom i radoznalošću. Tako je, recimo, za izložbu u Beču 2004. godine Fišer podigao kuću od vekni hleba u prirodnoj veličini! Ptice su je danima kljucale sve dok se nije urušila pred posetiocima. Najpoznatiji projekat su mu skulpture u prirodnoj veličini poznatih ličnosti, ali i samog sebe, izlivene od voska s fitiljem. Otvaranje izložbe započinjao bi tako što zapali fitilje! Voštane figure bi onda gorele nedeljama dok se ne bi potpuno istopile. Ipak, najveće iznenađenje priredio je u jednoj njujorškoj galeriji - angažovao je građevinske radnike da razbiju betonski pod i iskopaju ambis dubok gotovo dva i po metra! U toj provaliji je potom izložio skulpture, pa su posetioci jedva uspevali da ih sagledaju, a kamoli da se uopšte spuste u taj džinovski krater i popnu iz njega. Najveća misterija mi je ipak kako je direktor te galerije preživeo toliku umetničku slobodu.

IMG_20180421_053429.jpg
Foto: Viktor Lazić

Inače, čitav aerodrom u Dohi pretvoren je u pravu umetničku galeriju s više od dvadeset dela svetski poznatih umetnika. Samo što je savremena umetnost često neobična i začuđujuća. Tako se u jednom od holova uzdiže deset metara visoka drvena skulptura koja podseća na pognutog, tužnog Pinokija sa ogromnim šakama, delo američkog umetnika Kavsa. U drugom delu putnike dočekuje džinovska metalna buba, kao i nadrealne figure majmuna nalik robotima i blistavi pustinjski oriksi.

IMG_20180421_053429.jpg
Foto: Viktor Lazić

Iznad užurbane reke putnika koji s koferima žure ka svojim letovima, pod visokim svodom terminala u Dohi lebdi džinovska žuta brojanica. To je „Kosmos“, raskošno zlatno klupko francuskog umetnika Žan-Mišela Otonijela. Sačinjena od hiljada sjajnih zlatnih kugli nanizanih u isprepletane orbite, ova viseća skulptura je inspirisana drevnim astrolabom iz Muzeja islamske umetnosti u Dohi. Nekada su putnici kroz pustinju i preko okeana put tražili pogledom u noćno nebo i mesingane krugove astrolaba, drevnog astronomskog instrumenta za navigaciju, a danas milioni užurbano prolaze ispod francusko-katarskog simbola putovanja i zvezda.

IMG_20180421_053429.jpg
Foto: Viktor Lazić

Spoj nesvakidašnje umetnosti i luksuza zaokružen je u novom delu terminala, gde se nalazi zatvorena tropska bašta na čak šest hiljada kvadrata s više od tri stotine visokih stabala, dvadeset pet hiljada biljaka iz celog sveta i vodenim kaskadama, zbog koje imate utisak da ste iz aviona zakoračili pravo u zastakljenu prašumu usred pustinje. Pa ipak, nisam siguran da sva ta umetnost i priroda opravdavaju visoke cene u restoranima, u kojima gladan putnik ne može da zagrize ni sendvič bez nekoliko desetina evra.

IMG_20180421_053429.jpg
Foto: Viktor Lazić

Dakle, iako na aerodromu u Dohi ima sasvim dovoljno umetničkih dela, prodavnica i restorana da se tu provede pola dana, uvek kada mi to letovi dozvoljavaju, rado izađem u grad.

IMG_20180421_053429.jpg
Foto: Viktor Lazić

Genijalan plan

Katar je mala pustinjska država koja nema nijednu reku, nijedno prirodno jezero, nijednu šumu. Svaka kap pijaće vode stiže iz postrojenja za desalinizaciju mora. Ravna je, što bi narod rekao, kao tepsija. Posle Maldiva, to je najravnija zemlja na planeti, a „katarski Himalaji“, najviše uzvišenje u državi, jedva dostižu sto tri metra, što je gotovo pet puta niže od Avale. Ipak, takav pejzaž nije zauvek dat. Ispod peska krije se burno geološko tlo koje se neumoljivo izdiže, u proseku čitav metar na svakih dvesta godina. Domaćini su me u šali uveravali da ću, ako navratim za dva miliona godina, ovu beskrajnu ravnicu zateći među oblacima, na visini Mont Everesta! Doduše, do tog doba i Afrika će se već priljubiti uz Grčku, pa će se iz Srbije moći peške pravo do Egipta. Nauka je neretko uzbudljivija od svake mašte, a bogme deluje i znatno luđe i nestvarnije.

IMG_20180421_053429.jpg
Foto: Viktor Lazić

Katar je jedna od najbezbednijih zemalja na planeti. Za pojam „stopa kriminala“ Katarci gotovo da nisu ni čuli! Stanovi i automobili se često ne zaključavaju. Ako nešto zaboravite u kafiću ili na klupi, to niko neće ni dodirnuti, a onaj ko se ipak usudi, brzo će završiti iza rešetaka ili biti proteran iz države. Jedina prava mana života u ovoj zemlji su ekstremne pustinjske temperature. Plus četrdeset stepeni ovde je - hladnjikavo! Čak ni visoke plate i mnoge druge beneficije ponekada nisu dovoljne da strance privole da rade i žive u ovakvoj klimi.

IMG_20180421_053429.jpg
Foto: Viktor Lazić

Zato su Katarci osmislili i sproveli genijalan plan: rashlađuju otvoreni prostor! Podzemne cevi sa ohlađenom vodom sprovedene su po celom gradu. Hladan vazduh je teži i gušći od toplog, pa se zadržava pri tlu. Sistem ispušta rashlađeni vazduh nisko, kroz rešetke u podu, ispod sedišta na stadionima ili iz diskretnih stubova i klupa na visini od oko dva metra. Tako se temperatura spušta na prijatnih dvadeset pet stepeni. Međutim, Srbi, osetljivi na promaju, s nepoverenjem prolaze pored tih instalacija iz kojih struji hladan vazduh po parkovima, šetalištima i pijacama. To je tek najvidljiviji deo veoma obimne i promišljene infrastrukture za hlađenje u Dohi. Ceo grad je projektovan tako da stvara hlad i prirodnu ventilaciju: posebne nadstrešnice prave senku, uske ulice kanališu strujanje vazduha, a asfalt je premazan specijalnim plavim slojem koji odbija sunčevo zračenje i spušta temperaturu podloge. Klimatizovane su čak i biciklističke staze, što je poseban podvig, jer se najduža neprekidna biciklistička staza na svetu, duga čak trideset i tri kilometra, nalazi upravo u Dohi.