GDE JE SPECIJALNI TUŽILAC ZA ORGANIZOVANI KRIMINAL? Dok teroristi prave haos po Srbiji, Mladen Nenadić ĆUTI
Nasilje koje se poslednjih nekoliko dana dešava širom Srbije po svim kriterijumima ima elemente krivičnog dela terorizma. Organizovano nasilje koje uključuje odlaske u grupama na privatne adrese građana u cilju zastrašivanja, demoliranje i paljenje stranačkih prostorija, uništavanje državne imovine i ugrožavanje osnovnog ustavnog poretka... svemu tome smo bili svedoci. Ipak, za to vreme, jedan čovek koji je po službenoj dužnosti obavezan da reaguje, ćuti.
Naime, specijalni tužilac za organizovani kriminal Mladen Nenadić bukvalno je nestao iz javnosti. Njegova uloga u ovom trenutku nije tehnička, jer upravo u okviru Tužilaštva za organizovani kriminal leži isključiva nadležnost za gonjenje dela terorizma, koja se ne može prebaciti ni na jedan drugi organ.
Terorizmom se, prema članu 391 Krivičnog zakonika Republike Srbije, smatra radnja onog ko, u nameri da ozbiljno zastraši stanovništvo, ili da prinudi državu da nešto učini ili ne učini, ili da ozbiljno ugrozi osnovne političke, društvene ili ekonomske strukture Srbije, izvrši neko od sledećih dela: napadne život, telo ili slobodu drugog lica; uništi državni ili javni objekat; razori infrastrukturu, saobraćajni sistem ili informacionu mrežu; ili izvrši bilo koju radnju koja može da ugrozi živote ljudi ili nanese ozbiljnu štetu po privredu.
Trenutno se upravo to događa širom Srbije, pa smo tako svedoci da organizovane grupe u više gradova koordinisano napadaju prostorije Srpske napredne stranke, ali i njenih koalicionih partnera, uništavaju imovinu, prete visokim državnim funkcionerima, dolaze ispred kuća pojedinaca, organizuju upade, pale objekte, napadaju pripadnike policije, tuku novinare sa čijim se izveštavanjem ne slažu. Ne samo to, već su blokaderi otišli korak dalje pa tako napadaju čak i one koji se izjašnjavaju kao neutralni. Sve to objavljuju javno, uz pozive na ponovna okupljanja i eskalaciju, uz podršku N1 i Nove S, koji aktivno učestvuju u organizaciji, i često neistinitoj intepretaciji događaja.
Pored toga, organizovani pozivi na ubistvo i hapšenje predsednika države, članova njegove porodice i drugih visokih funkcionera su dela koja se ne mogu podvesti ni pod jednu drugu kategoriju osim direktnog terorističkog podstreka.
Na kraju možemo da zaključimo da, ako ovakvo ponašanje za koje postoje jasni dokazi u vidu snimaka, ne predstavljaju osnovu za otvaranje predmeta za krivično delo terorizam, onda član 391 praktično više ne postoji.
Zbog toga ćutanje Nenadića nije samo institucionalni propust, već je u pitanju direktna obustava primene zakona, i to u situaciji koja nosi posledice po javni poredak, bezbednost građana, stabilnost institucija i samu državnost.

