ĆUTI GORA, ĆUTI PLANINA, NI PTICA DA POLETI U SEĆANJE NA BRANKU ĐUKIĆ! Vasojevka je simbol SRPSKOG STRADANJA, a svirepo su je ubili ALBANCI jer im nije dozvolila da joj UKALJAJU ČAST! (VIDEO)
Foto: Printscreen

TRAGEDIJA

ĆUTI GORA, ĆUTI PLANINA, NI PTICA DA POLETI U SEĆANJE NA BRANKU ĐUKIĆ! Vasojevka je simbol SRPSKOG STRADANJA, a svirepo su je ubili ALBANCI jer im nije dozvolila da joj UKALJAJU ČAST! (VIDEO)

Žena -

Vasojevku Branku Đukić, svirepo su ubila 2. septembra 1975. godine dvojica albanskih bandita sa Kosmeta dok se vraćala iz Peći sa upisa školske godine jer im nije dozvolila da joj ukaljaju čast. Brankin otac je u sudnici bjelopoljskog suda viteški presudio Šiptaru ubici i sa svojom kćerkom se vinuo u legendu.

Dođeš li na Čakor, vidjećeš koliko lepote i samoće nosi ova planina. Ovo mesto je vidik, pogled u beskraj. Ovde ima najviše grobova i mramora. Ovde se dolazilo i odlazilo, ovdje se traje i nestaje. Ovde se rađa zora i sloboda, pesma, ljubav i bol. Preko Čakora su prolazili vuci i hajduci, ratnici, vojskovođe, monasi, putnici. Preko Čakora je prošao i Vita Kotoranin da sazida Visoke Dečane. Bila je živa planina. Ovuda su prolazili autobusi iz Cetinja, Podgorice, Berana prema Peći, Prizrenu, Prištini, Skoplju. Ovdje je bio planinski dom, te čuvena kafana Draga Tomovića koju su zvali kućom spasa.

foto: Privatna Arhiva

Stojim na Čakoru. Sve je prazno, razrušeno. Nema planinskog doma, ni kafane, ne prolaze autobusi, putnici, turisti, nema čobana i njihovih koliba. Planina postala tišina. Idem prevojem, prema Ječmištu i podsjećam se narodne pjesme koja kaže: "Od Čakora do Previje / Nema zemlje krvavije". I zaista: mramor do mramora.

Zastao sam i čitam jedan natpis: "Ovdje 2. 9. 1975. godine pogibe Branka Đukić, 1956-’75. godina".

Branka, iz sela Meteha kod Plava. Svakog proleća, leta, jeseni njeni najbliži dolaze na mesto gdje je ubijena. Gde su prosute knjige iz đačke torbe. Tu danas raste cveće, jagorčevina, bela rada.

Gledam cvetovi obgrlili njen znamen, njenu mladost, njene knjige, sveske. Branka Đukić je ušla u legendu, u priču, u narodnu poziju. Tu su i drugi zapisi, novinarski tekstovi naših i stranih novinara, pojedinaca, prijatelja kuće, koji su osuđivali ovaj strašni zločin.

Ćuti gora, ćuti planina Čakor. Ni ptica da proleti, da dodirne moj bol međ' gorjem i mramorjem.

A bilo je ovako: godine 1975. Branka Đukić iz sela Meteha kod Plava pošla je da se upiše u četvrti razred gimnazije u Peći. Istog dana se vratila autobusom na Čakor, i u popodnevnim satima krenula preko Ječmišta kući, svojima.

Iznenada ispred Branke stala su dva Albanca, preprečili su joj put. Ona ih je odgurnula i krenula dalje. Jedan od njih je uhvati za ruku. Nadjačala je njihovu zversku ćud svom snagom koja je u njoj tog trenutka došla. Pljunula je jednog od njih. Silovito se istrgla i krenula dalje. Kada su videle zveri da joj ne mogu ništa, pucali su u lepotu. Smrtno je pogođena Branka. Pala je mladost na proplanku livade, međ' cvetovima i visokim jelama čije su grane prekrile njeno lice.

Zveri su pobegle. Ostala je čista mladost na travi. Noć je brzo pala. Crna noć. Narednog dana, u cik zore, tim istim putem od Meteha prema Čakoru krenuo je njen otac Rade i na putu naišao na mrtvu Branku.

Nije vjerovao da je to njegova Branka. Stao je kao bor pogođen od groma naspram mrtvog tela svoga deteta. Tuga je prekrila goru i planinu Čakor. Uzeo je svoje dete u naručje, preko njegovih ruku cedila se krv, pravila crvene cvetove na travi. Tako u naručju Rade Đukić je svoju Branku doneo kući.

Plakalo je nebo nad planinom. Tuga je prekrila njegov dom i zavičaj a njenu mladost prekrila je trava. Imala je 18 godina. Odbranila je svoju čast. Nisu joj dodirnuli telo samo su je u svojoj nemoći zverski ubili. Na Čakoru je njena krv procvetala i danas rastu crveni cvetovi, raste smilje i kovilje.

Nije prošlo mnogo vremena zločinci su uhvaćeni. Kada je u Bijelom Polju zakazano suđenje, i kada je trebalo da se donese konačna presuda Rade Đukić, otac Brankin rešio da smrša kako bi između kostiju rebara uspio da smjesti pištolj. To mu je i pošlo za rukom. Ušao je sa pištoljem u sudnicu neprimećen, ćutao.

Kada je trebalo da se donese konačna presuda dvojici Albanaca, i kada je advokat jednoga optuženog tražio oslobađajuću presudu, tada je Rade Đukić pošao prema ubici i munjevito trgao revolver i pucao.

Rade je dobio osam godina zatvora. Kazna je kasnije smanjena na pet a nakon pomilovanja na tri godine…

Stojim na Čakoru. Sve je prazno, razrušeno. Nema planinskog doma, kafane spasa, ne prolaze autobusi, putnici, turisti, nema čobana i njihovih koliba. Planina postala tišina, baš kako narodna pesma kaže: "Od Čakora do Previje / Nema zemlje krvavije".

Kurir.rs/Ranko Deletić, Dan/Foto: Printscreen, Youtube

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja