VLADAN PETROV ZA KURIR: Studenti su bili paravan iza kojeg su se krili profesori željni političke promocije, pojedine NVO i i frakcije opozicionih stranaka
"Najgore što su blokade iznedrile su akademska i opšta nesigurnost, strah da se nešto slično ne desi ponovo, nepoverenje između profesora i studenata, raskol među pojedinim grupama studenata. Rečju, zadah "blokaderske" memle i ustajalosti iz brloga u koji su bili pretvoreni naši fakulteti. Ipak, to najgore - mnogo je slabije od onog najboljeg, a to je svest najvećeg broja naših građana da sloboda kretanja, mišljenja, okupljanja i druga ustavom zajemčena prava ne smeju više nikad biti povređeni blokadama i na slične protivpravne načine."
Ovo za Kurir u prazničnom intervjuu govori profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i sudija Ustavnog suda Vladan Petrov, jedan od prvih i retkih profesora koji je na samom početku digao glas protiv blokada univerziteta širom Srbije i pozvao na dijalog, ali i otkrio da se su "studenti" zapravo bili paravan za pojedine profesore željne političke promocije, finansijere iz inostranstva i delove opozicionih partija.
Iako je zbog svojih čvrstih stavova koje se nije libio da iskaže, prošao golgotu na svom matičnom fakultetu i u delu blokaderske javnosti, Petrov 2025. završava nasmejan, u radnoj atmosferi, na relaciji između svoja dva kabineta - jednog na Pravnom, a drugog u Ustavnom sudu, sa nekoliko državnih i međunarodnih odlikovanja, ali i sa ličnim i porodičnim pobedama.
Profesor Petrov je po prvi put pristao da povodom praznika podeli sa Kurirom priču o svom odrastanju u Smederevu, kako je došlo do toga da postane "narodni profesor", čemu ga je naučila "blokaderska" 2025. godina, ali i da otkrije da li žali što je ipak postao pravnik, a ne golman kao što je silno želeo.
Iako ste godinama za medije govorili o različitim stručnim pitanjima, čini se da ste najveću prepoznatljivost u širokoj javnosti stekli upravo od početka blokada univerziteta. Dok je većina vaših kolega birala ili da se ne izjašnjava javno o blokadama, ili da podrže studente, vi ste bili ste jedan od retkih profesora koji je u od samog početka podigao glas protiv blokada... Šta vam je donela, a koliko vam je odnela takva "popularnost", koju verovatno niste ni tražili?
- Zahvaljujem se svim medijima koji su me učinili, da se malo našalim, "planetarno poznatim". I zaista, naš narod, u Srbiji i u inostranstvu, imao je neuobičajenu priliku da gotovo svakodnevno, nekad i više puta dnevno, gleda, sluša ili čita jednog univerzitetskog profesora kome je bilo uskraćeno pravo da predaje u fakultetskom amfiteatru. Mediji su postali moj veliki amfiteatar, a ja narodni profesor. Od početka sam bio protiv blokada. One su bile nelegalne, jer su obustavile akademski život i suspendovale autonomiju univerziteta kako je definišu Ustav i zakon. One su bile i nelegitimne, jer da je postojala mogućnost da se studenti tajno izjasne za ili protiv blokada, ubedljiva većina bila bi protiv. U to sam ubeđen, kao i u to da blokade nikad i nisu bile studentske. Studenti su bili "paravan" iza kojeg su se krili profesori željni političke promocije, pojedine nevladine organizacije finansirane iz inostranstva i frakcije nekoliko opozicionih partija u raspadu.
Što se tiče moje "popularnosti", ona je bila najpre breme odgovornosti za svaku izgovorenu reč. Vremenom, postala je odgovornost prema narodu, društvu i državi. Ona mi nije odnela ništa što već nisam (ne)zasluženo izgubio poput nekih kolega, prijatelja, saradnika, a donela mi je mnoga dobra: upoznao sam neke naše briljantne intelektualce, stekao prijatelje sa ogromnim iskustvom, zadobio poverenje velikog broja časnih i poštenih ljudi, doživeo mnogo neverovatnih susreta koje ću pamtiti dok sam živ. Bila su to sabiranja kao iz uvodnog teksta moje najnovije knjige "Ustavna i druga sabiranja".
Kakva je za vas lično bila protekla godina, koja je možda najveća pouka koju vam je donela? Šta u društveno-političkom smislu očekujete od 2026. što se tiče situacije na fakultetima i generalno u državi?
- Protekla godina je bila možda i najdinamičnija u mom životu. Toliko je bilo iskušenja da gotovo nijedan dan nije bio istovetan prethodnom, a svaki sledeći tražio je da dam najbolju moguću verziju sebe. Teško bih stoga mogao da izdvojim jednu najveću pouku, ali evo jedne: ako je put koji vam Gospod odredi vijugav ne znači da i vi treba da vijugate, nego da uspravno koračate stazom koja vam je namenjena. Na toj stazi ne treba da brinete šta će se vama lično desiti ili kako će drugi na vaše postupanje gledati. Jedina zabrinutost treba da bude za sudbinu i budućnost zajednice kojoj pripadate i kojoj najviše dugujete. Ta zajednica jeste vaša porodica, vaša institucija - u mom slučaju Fakultet i Ustavni sud, vaš narod i vaša država.
Kad je reč o 2026. godini na fakultetima, očekujem da ćemo vratiti uobičajeni ritam akademskog života i da ćemo steći imunitet protiv eventualno mutiranog "blokadnog virusa". Neophodno je otvoriti i široku javnu raspravu o mogućim modalitetima reforme visokog obrazovanja. Autonomija univerziteta ne sme da se pretvori u bezobalno pravo profesora i uprava da ucenjuju državu, bez obzira na to ko je aktuelni nosilac državne vlasti. Nikad više autonomija univerziteta ne sme da bude zabran za delovanje ćelija političkih partija i organizacija.
A kad je reč o državi, biće prevremenih izbora na svim nivoima, uključujući najverovatnije i predsedničke. Pozivam relevantne političke aktere i one koji su zainteresovani da to postanu na predizborni dijalog. Nije to utopija. To je nužnost. Nakon sledećih izbora, Srbija treba da dobije politički jasno artikulisanu vladu, radni parlament i predsednika Republike sposobnog da moderira politički dijalog u društvu. Nek to bude politički kredo za 2026. godinu.
Da li se nešto promenilo u radu sa studentima ove akademske godine, da li su se možda oni ili njihov odnos prema studiranju promenili na neki način?
- Nije bilo pravog rada sa studentima. Sve je to bio privid. Savršeno srećna improvizacija, jer je ona na kraju dovela do formalno solidnog rezultata - značajan broj studenata je položio ispite, upisao narednu godinu studija, sačuvao budžet. Nažalost, mnogi su morali da se vrate kućama, napuste studije, honorarno se zaposle... Deluje da smo posle medicinskog, uspeli da preživimo i akademski virus kovid-19. Kao što još uvek medicina ne može precizno da odgovori koje su sve negativne posledice medicinskog kovida po naše zdravlje, tako nije moguće reći ni koje će sve biti negativne posledice akademskog kovida. Pitajte najbolje studente. Reći će Vam kroz koje su tantalove muke prošli pripremajući i polažući ispite u svega nekoliko nedelja.
Bili ste predmet kritika blokaderskog dela studenata i profesora na vašem matičnom Pravnom fakultetu tokom trajanja blokada, iako nije tajna da ste do tada bili izuzetno poštovani i hvaljeni među samim studentima. Svima je poznat snimak sa Pravnog iz aprila, gde su profesori koji su glasali protiv nastavka akademske godine dočekani aplauzima, a vi ste prošli, doduše uzdignute glave, kroz špalir sa zvižducima i podrugljivim transparentima. Da li vam se neko od njih ili od kolega ikada izvinio?
- Niko od kolega se nije izvinio. Niti sam očekivao, niti je trebalo. Odgovornim za nedolično ponašanje pred tu sednicu Nastavno-naučnog veća smatram isključivo tadašnju upravu Pravnog fakultetu na čelu sa dekanom. On nije smeo dozvoliti tu akademski nedostojnu "koreografiju" ni ambijent u kojem je pedesetak studenata sa raznih fakulteta pokušalo da utiče na odlučivanje članova Veća. Univerzitetski profesori, a naročito mlađi saradnici, nisu naviknuti na takvu atmosferu kojoj nije mesto u fakultetskoj zgradi. Što se studenata tiče, nemaju oni šta meni da se izvinjavaju. Ja sam bio i ostao profesor svih studenata. Ponosan sam na trud koji su uložili u sabijenoj školskoj godini. To nisu prazne reči. Dokazao sam im to, kako ja volim da kažem, materijalnim dokazima. Ispitao sam preko 90 posto ukupnog broja studenata na mom predmetu i dozvolio svakom ko je želeo da polaže kod mene. A želeli su i oni koji su bili učesnici plenuma.
Ipak, pošto je vreme jednog od najvećih hrišćanskih praznika, želim da se izvinim onim kolegama koji su se našli pogođenim mojim javno izgovorenim rečima o stanju na Fakultetu. Profesorima organizatorima blokada izvinjavam se što sam doprineo osujećenju njihove namere da putem plenuma, a ne putem izbora, dođu na vlast. Da im se zbog istog u budućnosti ne bih ponovo izvinjavao, predlažem im da se bolje organizuju i izađu na buduće izbore.
U jednom televizijskom gostovanju ste čak govorili da ste razmišljali da napustite Pravni fakultet. Šta vam je tada dalo snagu da istrajete?
- Nije bila provokacija. Ozbiljno sam razmišljao o tome. Šta bih međutim postigao da sam otišao? Iz kuće se ne odlazi bez debelog razloga, a nije valjda nekoliko politički tankih profesora blokadera predstavljalo takav razlog? Izdao bih mnoge generacije studenata. Ja na to nemam pravo. Dakle, izborio sam se sa tom sujetnom pomisli koja me je tada obuzela. Moje je da čuvam kuću i to ću i nadalje činiti kao i većina mojih pristojnih kolega.
Profesor ustavnog prava, sudija Ustavnog suda, član Venecijanske komisije... To je samo minorni deo vaše stručne biografije. Ko je Vladan Petrov kada izađe iz amfiteatra i nije u sudijskoj odori? Kako biste opisali svoj životni put koji vas je doveo do svih ovih "titula"? Šta ste želeli da budete kada ste bili mali? Kada ste se zainteresovali za pravo?
- Sve pozicije, funkcije i počasti koje su me pratile u dosadašnjoj karijeri samo su moja spoljašnjost. Nisam od onih koji žive od CV-ija i njime se ne predstavljam. Ja sam samo Vladan Petrov ili jednostavnije profesor Petrov. Ponosan sam na tu doživotnu titulu. Njoj su trajnu vrednost dali moji studenti i moji naučni radovi. Ostalo su kitnjasti i prolazni delovi.
Živim običnim životom i to je nešto što nosim iz porodice. Roditelji su mi bili sudije, a otac se i danas bavi advokaturom. Na moje formiranje u detinjstvu ipak više su uticali roditelji po majci, naročito deda. On me je savetovao da se šalim kadgod mogu i da učim strane jezike. Ovo drugo sam manje poslušao, tako da danas mogu reći da sam osrednji poliglota - služim se većim brojem jezika, ali jedino mi je engleski nešto pristojniji. Moj životni put, u najkraćem, određuju sledeći "kameni-međaši": osnovna škola "Dimitrije Davidović" u Smederevu i niža muzička škola "Kosta Manojlović"; fudbalski klub "Smederevo" - bio sam golman u mlađim kategorijama; gimnazija Smederevo; Pravni fakultet u Beogradu - najpre student, kasnije asistent sve do redovnog profesora; Ustavni sud, Venecijanska komisija, Centralno evropska akademija u Budimpešti. U inostranstvu nikada nisam živeo. Uvek sam bio radan do mere da ne budem klasični štreber. Talentovan za pesmu i recitaciju, za društvene nauke, naročito istoriju. Fizički manje spretan, ali mi je bavljenje fudbalom pomoglo da oformim sportski duh, volim poštenu borbu na terenu više nego samu pobedu. Nisam sujetan na svoju pamet i znanje. Jesam na radne kvalitete i poštenje. Direktan sam u komunikaciji, ali umem da tu direktnost, kad treba, zaodenem u odgovarajuću, diplomatsku formu. Uvek svesniji svojih mana. Vrline prepoznajem tek u ovim, zrelim godinama.
Privatno, volim porodicu. Jednu, iz prvog braka, nisam sačuvao. Iz tog braka imam dvanaestogodišnjeg sina Bogdana, ponosnog i dobrodušnog dečaka, malog diva svetloplavih očiju i širokog, mangupskog osmeha! Sada, u zrelim godinama, gradim drugu porodicu. Pre neki dan, 26. decembra postao sam otac devojčice Dimitre. Supruga Smiljana je moja podrška i, koliko joj dozvolim, korektiv. Zna da umem da budem tvrdoglav kad je posao u pitanju, da ne uživam u odmoru nego u radu i u neprestanoj borbi čak i kad prividno tražim mir. Emotivni dečak i dalje čuči u meni. Mislim da je to ključ nekih mojih životnih uspeha, ali i teških razočaranja.
Da li je vaša porodica imale neki poseban običaj tokom proslave novogoišnjih praznika i Božića, šta vam je ostalo najviše u sećanju? Šta biste sebi, a šta našim čitaocima i gledaocima poželeli za praznike?
- Ne bih rekao da su mi sećanja na Nove godine i Božiće ostala najupečatljivija. Pomisao na njih priziva milinu i bezbrižnost detinjstva u porodičnom domu. Ipak, iz rane mladosti najradije se sećam trčanja uz stepenice Malog grada u smederevskoj tvrđavi ili sklekova u blatu i na kiši. I žuljeva koje sam dobijao zbog neudobnih kopački dok sam trčao krugove oko terena. Brojnih golmanskih kikseva i po koje odbrane kada bih loptu uhvatio, kako se to fudbalski kaže, "živu". Tvrđava kao simbol poslednje odbrane grada i srednjovekovne Srbije i moji snovi da budem golman, igrač čija se svaka greška vidi i, po pravilu, skupo plaća, i koji najbolje brani ne kada timu dobro ide nego kada je to preko potrebno, jesu lajt-motiv mog života i moje životne filozofije.
Kurir Politika/Jelena Pronić