NJEGOVO IME SE IZGOVARALO U POLA GLASA: Bojan Petrović je bio drugačiji od svih, a svaki kriminalac je hteo da izgleda kao on! Na kraju je izrešetan u "jaguaru"
Jedan od onih čije ime se devedesetih godina u Srbiji izgovaralo u pola glasa bio je i Bojan Petrović, jedan od aktera kultnog filma "Vidimo se u čitulji". Važio je za jednog od najopasnijih momaka "s one strane zakona", a ubijen je 28. februara 1998. godine rafalima iz automatskih pušaka dvojice napadača, zajedno sa Zoranom Bogdanovićem Kepom, dok je sedeo u svom "jaguaru" u centru Beograda i čekao da se na semaforu upali zeleno svetlo. Nagađalo se, ali nikada nije zvanično potvrđeno, da je Petovićevo ubistvo bilo osveta za nestanak i likvidaciju Voje Amerikanca.
Bojan je živeo drugačije od ostalih žestokih momaka. Nije kao većina odrastao u nemaštini, nego je od rođenja bio finansijski obezbeđen, zahvaljujući svom ocu koji je živeo u Švedskoj i radio za službu. On je dobro znao sve najpoznatije žestoke momke, mnogo njih mu je prošlo kroz kuću.
Za razliku od oca Vlaste, Bojan nije radio za službu. Njega je privukao adrenalin života na asfaltu. Detinjstvo mu je bilo sređeno i bezbrižno i nije bio po vaspitno-popravnim domovima, kao većina drugih "žestokih momaka".
Od drugih žestokih momaka razlikovalo ga je i što nije imao poroka. Novac koji je zaradio, osim u obezbeđenje koje su činili surovi momci kojima se okružio, ulagao je i u svoju ogromnu raskošnu kuću, koja je bila trn u oku mnogima. Takvu tvrđavu ni Dušan Spasojević nije uspeo da napravi! Kuća se nalazila u slepoj ulici, svuda su bile okolo kamere, a ograda je bila pod visokim naponom. Ako bi neko nekako uspeo da isključi struju i preskoči ogradu, za njega je Bojan imao posebno iznenađenje! U dvorištu se nalazio kavez sa pravim vukom koji je puštan onog trenutka ako bi Bojan uočio nekoga u dvorištu!
O svojim doživljajima Petrović je pričao kao o igri. Od ljudi iz svog miljea bio je najgovorljiviji, zračio je zadovoljstvom tokom fotografisanja i snimanja. Najbolje ga je opisao jedan bivši policajac: "Svaki opasan kriminalac želeo bi da izgleda kao on".
Odudarao je od uobičajene predstave o kriminalcima, što je često uspevao da iskoristi u teškim trenucima kada su nevin osmeh i lik dobrog dečaka bili dragoceniji od oružja.
Sa jedva napunjenih dvadeset godina družio se sa moćnim i velikim kriminalcima, pomagao im je pri bekstvu iz zatvora po Evropi, organizovao im skrivanje od policije. Mogao je bezbrižno da živi od vođenja noćnog kluba u Švedskoj, ali je odlučio da iz čistog hira sa tada dobro znanim Čarlijem i Hasom živi uglavnom od pljački i reketa.
- Imao sam u početku osmoricu drugova oko sebe. Među njima sam se osećao nadmoćno. Kada su iz Nemačke, zbog problema koji su tamo napravili, došli Čarli i Hasa, udružili smo se, pa sam im napravio kombinaciju kako ne bismo bili prinuđeni da pljačkamo. Posle samo nedelju dana mnogi su nam davali procenat od klubova i restorana jer su nas se plašili - ispričao je Petrović jednom prilikom.
Kada bi im se događale neprijatnosti, trudili bi se da ih ignorišu ili zaborave. O posledicama nisu želeli da razmišljaju jer su verovali da bi ih to sputavalo u akcijama. Na primedbu da su se često nepotrebno iživljavali i provocirali okruženje, jednostavno je odgovorio:
- Pa... Preterivali smo...
(Kurir.rs)
