To je trenutak kada novac nastavlja da raste, ali potreba za stvarima prestaje da raste zajedno s njim. Prvi automobil menja život. Deseti automobil uglavnom menja garažu. Svaka dodatna jedinica istog dobra donosi nam manje zadovoljstva od prethodne.
1. Šta prodati čoveku koji već ima sve?
Veliki deo moderne ekonomije napravljen je na proizvodnji stvari. Industrijska revolucija omogućila nam je da ih proizvodimo jeftinije. Marketing nas je naučio da ih želimo. Naši roditelji i njihovi roditelji živeli su u ekonomiji u kojoj je nedostatak stvari bio normalan. Današnji potrošač nalazi se pred potpuno drugačijim problemom. Ormani su puni odeće koju ne nosimo. Kupujemo novi uređaj dok prethodni još savršeno radi.
2. Kada prestaneš da kupuješ predmete, počinješ da kupuješ vreme
Što čovek postaje bogatiji, vreme postaje relativno skuplje, a stvari relativno jeftinije. Čovek koji ima malo novca pokušava da uštedi novac koristeći svoje vreme. Čovek koji ima mnogo novca sve češće radi suprotno: troši novac da bi sačuvao vreme. Plaća dostavu da ne bi išao u prodavnicu. Direktan let da ne bi izgubio pola dana. To je ekonomija oportunitetnog troška. Ako je vrednost jednog sata vašeg vremena veća od cene usluge koja vam taj sat oslobađa, kupovina vremena može biti potpuno racionalna ekonomska odluka.
3. Posle stvari dolaze iskustva
Putovanje, koncert, večera, predavanje, utakmica, planina, vikend sa porodicom. Kada osnovne materijalne potrebe budu zadovoljene, potrošnja se postepeno pomera s pitanja „šta još mogu da posedujem“ na pitanje „šta još mogu da doživim“. Ali ne možete dva puta prvi put videti Tokio. Industrijska ekonomija prodavala nam je predmete. Nova ekonomija sve više prodaje uspomene.
4. Najskuplji luksuz postaje jednostavnost
Na početku čovek koristi novac da bi dodavao stvari svom životu. Kasnije ga sve češće koristi da bi ih uklanjao. Ne želi još jednu obavezu. Želi nekoga ko će je preuzeti. Ne želi pedeset mogućnosti. Želi pet dobrih. U svetu beskonačnih informacija, neko mora da ih filtrira. Vrednost je u selekciji.
5. Status nije nestao. Samo je promenio oblik.
Bilo bi naivno tvrditi da bogati ljudi više ne kupuju skupe stvari. Nekada je bilo dovoljno pokazati šta posedujete. Danas status može biti i mogućnost da ne budete dostupni. Privatnost. Slobodno vreme. Fleksibilnost. Zdravlje. Najveći luksuz čoveka koji ima dovoljno novca možda nije automobil od 300.000 evra. Možda je mogućnost da u ponedeljak ujutru ne mora nigde da ode.
6. Ekonomija pažnje dolazi posle ekonomije stvari
Ako čoveku više ne možete lako prodati još jedan predmet, možete pokušati da osvojite njegovu pažnju. Zato najveće digitalne kompanije vode bitku za nekoliko sati našeg dana. Problem je kako ga naterati da vas primeti. Pažnja je postala ograničen resurs upravo zato što je ponuda svega ostalog postala gotovo neograničena.
7. Šta onda prodajemo bogatijem svetu?
Ne još jednu stvar. Prodajemo mu uštedu vremena. Prodajemo iskustvo. Prodajemo jednostavnost. Prodajemo personalizaciju. Prodajemo pristup. Prodajemo poverenje. I na kraju, možda prodajemo ono što je oduvek bilo najskuplje - osećaj da svoj ograničeni život koristimo dobro. Zato kompanije koje budu razumele potrošača budućnosti neće postavljati samo pitanje: „Šta još možemo da mu prodamo?“ Postaviće mnogo važnije pitanje: „Šta možemo da mu vratimo?“ Jer kada čovek ima malo, kupuje stvari koje mu nedostaju. Kada ima mnogo, kupuje stvari koje želi. A kada ima gotovo sve, počinje da kupuje ono što novcem zapravo nikada ne može potpuno da kupi - vreme.