SVET SE SEĆA JEDNOG OD NAJVEĆIH ZLOČINA U ISTORIJI: Decenijama bio zataškavan, doveo do masovne gladi, smrti do 10 miliona ljudi, kanibalizma... JEZIVO! (VIDEO)
- Kolektivizacija, oduzimanje hrane i zabrana kretanja seljacima doveli su do masovne gladi, dok je žito istovremeno izvoženo iz SSSR-a
- Svedočanstva govore o kanibalizmu, čedomorstvu i potpunom zataškavanju događaja, koji je decenijama bio zabranjen za javno pominjanje
Četvrte subote u novembru obeležava se godišnjica Golodomora, jednog od najstrašnijih zločina u modernoj istoriji - namerno izazvane gladi u Ukrajini, za koju je bio odgovoran sovjetski lider Josif Staljin.
Jedna od najvećih masovnih tragedija u istoriji
Jedna od najvećih masovnih tragedija, o kojoj se relativno retko govori, jeste Golodomor - veštački izazvana masovna glad u Ukrajini koja je trajala od 1932. do 1933. godine. Iako je reč o jednoj od najvećih tragedija 20. veka, ova epizoda ljudske istorije i danas je relativno slabo poznata široj javnosti.
Najpre treba navesti gole brojke kako bi se prikazale razmere tragedije. One same po sebi pokazuju o kakvom se zločinu radi, ali priče koje stoje iza njih otkrivaju razmere izdaje, tragedije, nesposobnosti, osvete, kukavičluka i ljudske ravnodušnosti prema patnji drugih ljudi, bilo da je reč o bližnjima ili potpunim strancima.
Ogroman broj mrtvih
U zavisnosti od procena, u Golodomoru je umrlo između tri i deset miliona ljudi. Tačan broj nije poznat jer su vlasti Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) zabranjivale bilo kakvo pominjanje tragedije sve do pred sam raspad države. Sama reč Holodomor znači "ubijanje glađu".
U zajedničkoj izjavi Ujedinjenih nacija, koju je potpisalo 25 država, među kojima su bile Ukrajina, SAD i Rusija, navodi se da je Golodomor odneo između sedam i deset miliona života.
Procene savremenih istoričara kreću se od tri do sedam miliona. Genocidom ga smatraju Poljska, Estonija, Litvanija, Letonija, Mađarska, Kanada, Vatikan, SAD i druge zemlje. Evropska unija Golodomor i dalje karakteriše kao zločin protiv čovečnosti, a ne kao genocid.
Iako nije moguće precizno utvrditi broj žrtava jer evidencija nije vođena, demografske posledice jasno se vide u podatku da je broj stanovnika Ukrajine od 1926. do 1939. porastao za svega 6,6 odsto, dok je u Rusiji i Belorusiji rast iznosio 16,9, odnosno 11,7 odsto.
To je bilo vreme demografskog rasta u celoj Evropi, a Ukrajina je, kao žitnica Evrope, imala posebno povoljne uslove za povećanje broja stanovnika. Glad nije pogodila samo ukrajinski deo SSSR-a, već su stradala i južna područja Rusije.
Žitnica Evrope
U javnosti je rasprostranjeno mišljenje da je Rusko carstvo, čiji je deo bila i Ukrajina, bilo nerazvijeno pre dolaska socijalista na vlast. Istorijski podaci, međutim, pokazuju znatno drugačiju sliku.
Tačno je da je industrijalizacija počela relativno kasno, ali je Rusko carstvo do 1913. postalo peta najveća privreda na svetu, uz sve veći udeo u svetskoj industrijskoj proizvodnji.
Od 1913. do 1917. proizvodnja industrijske opreme utrostručena je. Da nije izbila revolucija 1917. godine, carstvo bi, sudeći prema tadašnjim trendovima, postalo četvrta najveća svetska ekonomija.
Rusko carstvo bilo je najveći svetski izvoznik žitarica, a prinosi po hektaru neprestano su rasli. Predvodnik tih uspeha bila je upravo Ukrajina, koja je zbog izuzetno plodnog zemljišta i klime pogodne za uzgoj žitarica dobila naziv "žitnica Evrope".
Nakon raspada Ruskog carstva i izbijanja revolucije, u Ukrajini su se, pored socijalista, pojavile i nacionalne snage koje su se borile za uspostavljanje nezavisne države, odvojene od Rusije.
Počeo je Ukrajinski građanski rat, u kojem su se međusobno borili nacionalisti, imperijalisti, anarhisti i druge grupe. Na kraju su pobedili socijalisti, koji su 1921. preuzeli vlast.
Kako je Staljin Ukrajinu gurnuo u masovnu glad
Godine 1929. širom SSSR-a počeo je program kolektivizacije, koji je sprovođen i u Ukrajini. Iako je formalno trebalo da bude dobrovoljan, seljaci su na različite načine prisiljavani da se pridruže "kolhozima" (kolektivnim farmama) i "sovhozima" (državnim farmama).
Prvi petogodišnji plan, odnosno program ekonomskih ciljeva osmišljen u Moskvi, zahtevao je od seljaka, kolhoza i sovhoza da uvedu nove poljoprivredne kulture, sa kojima seljaci često nisu bili upoznati i nisu imali iskustva u njihovom uzgoju.
Posebno su bili izloženi pritiscima oni koji su označeni kao kulaci, odnosno bogati seljaci. U to vreme, bogatim seljakom smatrao se čak i čovek koji je umesto slamnatog imao krov od crepa. Istovremeno sa kolektivizacijom sprovođena je i dekulakizacija - prisilno oduzimanje zemlje i druge imovine "bogatim" seljacima.
Oduzimane su im i životinje, koje su tada predstavljale glavnu imovinu seoskih domaćinstava. Zbog toga su mnogi, umesto da stoku predaju socijalistima, odlučili da je sami ubiju.
Vremenom je uništavanje kulaka postalo državna politika. Kriterijumi za određivanje toga ko je kulak bili su nejasni, pa su se često zasnivali na subjektivnim procenama koje su služile za uklanjanje svakoga ko se protivio novoj socijalističkoj vlasti.
Hrana se izvozila dok je Ukrajina gladovala
Posledice kolektivizacije bile su katastrofalne. Vremenski uslovi bili su loši, a seljaci, ne samo oni bogatiji, pružali su otpor. Taj otpor često je prerastao u oružane pobune, koje su brzo ugušene.
Skrivanje pšenice i druge hrane strogo se kažnjavalo, a selima su patrolirali članovi partije, tražeći i oduzimajući namirnice kako bi ispunili zadate kvote.
U godinama koje su prethodile gladi, članovi Komunističke partije oduzimali su hranu seljacima kako bi je izvozili izvan SSSR-a. Razlog je bio politički - svetu je trebalo pokazati da komunizam funkcioniše i da proizvodi viškove hrane.
Oduzimanje hrane radi izvoza nastavljeno je i tokom najtežih godina gladi, iako su ljudi širom Ukrajine i drugih delova SSSR-a umirali od gladi. Morala je da se održi slika o tome da socijalistički SSSR proizvodi višak hrane. Glad nije smela da bude priznata.
Zatvaranje granica i propagandni rat
Seljacima je najpre bilo zabranjeno da putuju u gradove kako bi se stvarno stanje sakrilo od gradskog stanovništva. Kasnije im je zabranjeno da napuštaju čak i svoja sela, a tokom najveće gladi nisu smeli da putuju ni van Ukrajine.
Cela zemlja bila je izolovana od ostatka sveta, granice su zatvorene, a sve informacije koje su izlazile iz zemlje bile su pod strogom kontrolom.
Novinarima, diplomatama i drugim stranim zvaničnicima bilo je zabranjeno da govore i pišu o onome što se dešavalo u Ukrajini. Neki od njih znali su za ogromnu ljudsku tragediju, ali su ćutali kako ne bi izgubili posao i naklonost socijalističkih vlasti.
Dopisnik američkog lista "Njujork tajms" Volter Durantij stigao je u Moskvu neposredno nakon revolucije i tamo je radio 14 godina, a da nijednom nije pomenuo masovnu glad.
Štaviše, tokom najteže gladi 1933. godine, u "Njujork tajmsu" je negirao da uopšte postoji glad i optužio drugog novinara, koji je pisao o gladi u Ukrajini, da iznosi laži. Tog drugog novinara kasnije je ubila sovjetska tajna policija NKVD, dok je Durantij dobio Pulicerovu nagradu za izuzetna novinarska dostignuća tokom izveštavanja iz SSSR-a.
Sveopšta masovna glad
Razmere gladi bile su zastrašujuće. Pošto im je oduzeta sva hrana, dok su namirnice sa kolektivnih i državnih farmi odvožene u Moskvu radi izvoza, seljaci su bili primorani da kradu ili da gladuju. Ironično, krali su sa zemlje koja je samo nekoliko godina ranije pripadala njima.
Kada su vlasti shvatile da zadate kvote neće moći da budu ispunjene čak ni pljačkanjem seljaka, a da sami seljaci nisu bili zainteresovani da na zemlji koja više nije njihova rade istim intenzitetom kao ranije na sopstvenoj, uvedene su stroge kazne.
Skrivanje hrane od partijskih službenika, pa čak i krađa jednog jedinog zrna, kažnjavali su se smrću ili desetogodišnjom zatvorskom kaznom. Ista pravila važila su za sve, bez obzira na pol i uzrast - za muškarce, žene i decu.
Ljudi su bili očajni. Kora sa drveća i kuvane kosti mlele su se u prah, koji se jeo pomešan sa malo vode. Ljudi su jeli mrave i crve, a pacovi, miševi i vrapci postali su delikates.
Zastrašujući prizori
Novinari koji su u to vreme uspevali da putuju po Ukrajini, uglavnom simpatizeri komunističkih vlasti, izveštavali su o izgladneloj deci, naduvenih stomaka i rukama i nogama tankim poput grančica.
Majke su ih podizale prema prozorima vozova na tramvajskim stanicama, nadajući se da će ih neko od putnika uzeti i spasiti.
Groblja su bila puna leševa, često gotovo samih kostura. Bili su to ljudi koji su umrli od gladi, a vlasti u svakom selu bile su dužne da ih pokupe i sahrane. Ponekad su porodice same odvozile svoje mrtve na groblje.
Razlog zbog kojeg tela nisu bila sahranjena nije bio nedostatak mesta na grobljima, već to što ljudi koji su ih doveli nisu imali snage da iskopaju raku. Oni koji još nisu umrli od gladi bili su na ivici smrti, a trošenje energije na sahranjivanje preminulih samo bi ih približilo istoj sudbini. Koliko god sve ovo zvučalo strašno, nije bilo ni približno najgore od onoga što se događalo.
Kanibalizam
Pojavili su se i slučajevi kanibalizma. Još strašnije je to što se čini da je ta pojava bila prilično rasprostranjena. Više od 2.500 ljudi osuđeno je zbog kanibalizma, a o njegovim razmerama svedoči i podatak da su vlasti izrađivale plakate na kojima je pisalo: "Jesti sopstveno dete je varvarski čin!"
U trenucima masovne gladi dobrota nestaje, prevladava instinkt za preživljavanjem, a ono što je ranije bilo nezamislivo postaje normalno.
Prvi su umirali oni koji nisu krali, koji su delili hranu, koji nisu želeli da jedu leševe i koji nisu hteli da ubijaju. Bilo je uobičajeno da jedan supružnik gladuje do smrti kako bi ostalo više hrane za drugog supružnika i decu.
Nažalost, preživeli supružnik i deca ponekad su morali da se hrane telom preminulog člana porodice. Koliko god to zvučalo jezivo, ni to nije bilo najgore.
Roditelji su ponekad bili primorani da zamene jedno svoje dete sa drugom porodicom. Održavala se razmena - dete za dete. Nijedan roditelj nije želeo da ubije jedno od svoje dece kako bi nahranio ostalu, pa je bilo lakše ubiti tuđe dete.
Čedomorstvo
Ali čak ni to nije bilo najstrašnije. Ponekad su roditelji morali da biraju koje će dete žrtvovati, odnosno ubiti, kako bi ostala deca preživela. Morali su da odluče i koji će roditelj ostati živ, jer su preostala deca zavisila od njih.
Iz Moskve je naređena čistka partijskih kadrova koji nisu uspevali da ispune zadate kvote. Uhapšeno je 37.797 članova Komunističke partije, od kojih je 719 pogubljeno, dok je 8.003 poslato u gulage, odnosno koncentracione logore u SSSR-u.
Staljin je tokom gladi citirao Lenjinove reči: "Ko ne radi, neće ni jesti!" Prema procenama, pojedini delovi Ukrajine izgubili su tokom dve godine gladi čak četvrtinu stanovništva.
Mihail Gorbačov, poslednji predsednik SSSR-a, koji je rođen u Ukrajini, napisao je u svojim memoarima da je 1933. godine pomrla polovina stanovnika sela u kojem je rođen.
Genocidna namera
Istoričari se spore oko toga da li je Golodomor bio genocid. Da bi se neki zločin smatrao genocidom, mora da postoji namera, odnosno plan sa krajnjim ciljem masovnog uništenja određene nacionalne, etničke ili verske grupe.
Kada je reč o Golodomoru, sporno je da li je glad nastala isključivo kao posledica katastrofalnog neuspeha komunističkih politika, poput kolektivizacije, prisilnog oduzimanja zemlje i stoke seljacima, apsurdnog petogodišnjeg plana kojim su birokrate iz Moskve određivale koje kulture seljaci treba da uzgajaju, kao i izvoza hrane kako bi se prikazao navodni prosperitet komunističkog sistema.
Postoji osnovana sumnja da je Staljin namerno pogoršao gladkako bi kaznio Ukrajince zbog nacionalnog pokreta koji se tokom revolucije sukobio sa komunistima.
Takođe je želeo da ih kazni zbog neispunjavanja zadatih kvota poljoprivredne proizvodnje, s obzirom na to da je Ukrajina u vreme Ruskog carstva bila žitnica Evrope.
S obzirom na zabranu putovanja između sela, a kasnije i napuštanja Ukrajine, većina istoričara slaže se da Golodomor ispunjava sve uslove za genocid.
Vesti o gladi nisu mogle u potpunosti da budu zadržane unutar granica Ukrajine, pa su pojedine države i organizacije bile spremne da pošalju pomoć u hrani. Vlasti SSSR-a odbile su je uz obrazloženje da država ima višak hrane. Zaista, tokom gladi iz SSSR-a je izvezeno milion tona pšenice.
Sela širom Ukrajine ostala su pusta, a kako bi ponovo naselile te oblasti, vlasti u Moskvi dovele su stanovništvo iz Rusije.
Zavet ćutanja
Nakon završetka gladi, od ljudi se očekivalo da se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. Istraživanje gladi i bilo kakvo javno pominjanje tog događaja bili su zabranjeni.
Arhivi su počeli da se otvaraju tek osamdesetih godina, kada je istina polako počela da izlazi na videlo. Ipak, Golodomor je i danas slabo poznat i ne pominje se u većini školskih udžbenika istorije.
Jedini razlog zbog kojeg se masovna glad u SSSR-u smatra genocidom samo u Ukrajini, iako je glad zahvatila i ruske delove države, jeste to što definicija genocida podrazumeva plansko masovno ubijanje na nacionalnoj, etničkoj ili verskoj osnovi.
Kada bi se u definiciju genocida uključila i politička osnova, onda bi se moglo govoriti o genocidu koji su komunističke vlasti sprovele na nivou čitavog SSSR-a nad onima koje su smatrale ideološki nepodobnima, naročito nad seljacima koji su pružali otpor kolektivizaciji i drugim politikama komunističke vlasti.