Visoka smrtnost od malignih bolesti pozicionirala je Srbiju na 2. mestu u Evropi.
Naša crna statistika kaže da u Srbiji godišnjе od raka oboli 40.000, a umre gotovo 30.000 ljudi.
Broj zaraženih koronom bićе premašen brojem onkoloških рacijenata, koji zbog epidemije imaju muke sa dijagnostikovanjem bolesti i lečenjem, zbog čega su onkološka udruženja na čelu sa Forumom pacijenata Srbije, pokrenuli su nacionalnu kampanju “Nema čekanja” sa ciljem da lečenje onkoloških pacijenata bude prioritetno.
Kampanju je podržao i naš proslavljeni glumac Rade Šerbedžija.
On se prisutnima obratio putem video poziva i tom prilikom odrecitovao pesmu Tina Ujevića „Pobratimstvo lica u svemiru“, koja govori o tome da je čovečanstvo univerzalno, da smo svi deo iste vrste, da delimo nadu, strahove, želje, ambicije.
U isto vreme poručuje da nije bit života činiti zajednicu, nego biti pojedinac, svoj, koji čini zajednicu, deo svemirskog prostranstva.
Poslušajte njegovo obraćanje u video snimku ispod:
Reči pesme koju je Šerbedžija posvetio svima koji se bore sa rakom:
Augustin Tin Ujević – POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
NE PROPUSTITE
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele. I sni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duše iz naše opće zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša, a naša krv, i poraz svih, u klanju, opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti, no vrlo srećno za očajničku sreću, da svi smo isti u zloći i radosti, i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; o vasiono! ja živim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u braći.
Kurir.rs/S. Trajković
NE PROPUSTITE
