Predrag Mijatović je voleo adrenalin, motore, avione... ali je sudbina htela da pogine u 21. godini! Otac: "Kad je već naš Peđa mrtav, nek neko drugi živi"
Kad je već naše dete mrtvo, nek neko drugi živi. Tako će bar deo našeg sina ostati živ, rekao je Jova Mijatović tog 11. jula 1995. u času kad mu je saopšteno da je njegov prvenac Predrag Peđa, do juče zdrav i prav, od nepunog 21 leta - mrtav. Zapravo, moždano mrtav, što se svodi na isto i znači isto. Bilo je to vreme rata, sankcija, transplantacija tad nije ni bilo, a kamoli kampanja za donorstvo, interneta... Dan kasnije, 12. jula '95, urađena je prva transplantacija jetre u nas, a presađeni su i srce i pankreas, sve na Institutu za kardiovaskularne bolesti Dedinje.
Otpisanog te '95. spasla je ljudska reč. Ona najveća, najteža, najhumanija - jednog oca i jedne majke koji su izgubili dete. Ravno tri decenije posle Nikolu Vučićevića iz Beograda i dalje u životu održava Peđina jetra. Upoznajem ga sasvim slučajno, na konferenciji za novinare na "Dedinju" krajem tek minule godine. Zatečen u bolničkom krevetu, postaje i publika, u prvom redu. Veli mi tad i da zna da je momak kome duguje život umro u Novom Sadu, stradao na motoru. Tražio je, kaže još, porodicu koja mu je poklonila život. Ali, džaba. Ispostaviće se i da je porodica tražila Nikolu. Nije im se dalo.
Pronaći porodicu ravno je bilo pravom detektivskom poduhvatu, u koji ulaze i sve stranputice na koje sam navođena. Ali trud je vredeo.
Kula. Mesto u Bačkoj, gde je i danas glavna ulica ona Maršala Tita. A imaju, gle tek čuda, i Lenjinovu. Pod ruskog komunistu stali su čak i opština, crkve, i katolička, i pravoslavna, policija... A na koji minut vožnje od centra, kuća je na uglu dve ulice. Prostrana kapija, otvorena. Na sandučetu joj piše "Mijatović". Dočekuje nas Željko. Sa sprata strčavaju preslatki ćerkica i sin. Čim izbismo uz stepenice, dočeka nas nasmejano lice mladića. Sa crteža. Peđa. Uvek je tu, iako ga već 30 godina nema. I gde god pođeš u ovoj kući moraš da ga vidiš. Da i dečica znaju ko im je bio stric.
Stiže iz prizemlja i Jova. Otac. Stegnut, jakog stiska ruke. Pomalo i zbunjen. A rekla bih i nepoverljiv. Sede, pa zadrhta. I nakon toliko vremena, teško je. I još vraćati sve te dane očaja, bola, nade, gde uistinu ni trunke nije bilo, razočaranja...
Peđa je Jovu i Slavici bio sve prvo, dobiše ga 1974.
- Još u osnovnoj školi počeo je da se bavi aeromodelarstvom. Tu se zaljubio u avione, pa u Mostaru upisuje srednju vazduhoplovnu školu. Završi dve godine, dođe rat, raspad zemlje, vrati se kući. Trebalo je da ide u školu za kopnenu vojsku, jer one vazduhoplovne u nas nije bilo. Nije ga to zanimalo i upiše ovde, u Krsturu, gimnaziju, treći razred - priča otac.
U to doba otvorio je Jova kafanu i radnju.
- Peđi prepustim radnju, da se bavi trgovinom. Ali sve se vodilo na mene, plaćao sam sve poreze, a on trljao ruke: "Dobro je ovo, znaš" - sad se već osmehuje, a oči mu cakle od lepih uspomena.
- Voleo je brzinu, motore. I preko nekog mog prijatelja dobije motor, godinu dana pre nesreće, možda i više. Popravljao ga je, stalno nešto budžio - promeni boju, izoštriše se crte lica.
S jeseni te '95. trebalo je da ide u vojsku, a kad se vrati, i da se ženi. Tako je s devojkom isplanirao. A onda je došao 8. jul. Dan koji ni po čemu ne bi trebalo da bude značajan. Jova i Slavica odlaze u Crvenku, kod njenih roditelja.
- Peđa i ja smo bili kod kuće. Kako je taj motor uvek bio neispravan, ajd nešto da čačkamo oko njega. A ja klinac, 15 godina, ali ajde da mu kao pomognem. Nije mogao to da reši, ali palio je motor. I krenu kod drugara koji se razume u motore - ubacuje se Željko.
Druga Peđa nije našao kod kuće, pa okreće prema Crvenki. Da li da se provoza svojom "javom", da li nešto drugo, to nikad neće saznati.
- Neki kažu da je krenuo s nekim, pa da je neko naišao, pa su pričali i da su se trkali, pa išli uporedo. Nikad nismo saznali istinu. Ispred Peđe je išla "fića", koja u jednom trenu, bez žmigavca, skreće ulevo i on direktno udara u nju, leti kroz vazduh i glavom udara u banderu. Nije imao kacigu - kazuje otac, dok je policija zabeležila da je nesreća na poluraskrsnici ulica Maršala Tita i Branka Radičevića u Kuli bila oko 17.40 časova.
Prijatelj javlja Mijatovićima da im je sin nastradao, jure za Vrbas, gde je najpre Peđa priključen na aparate, pa u Novi Sad, gde je već bio prebačen. Sutradan će ga videti.
- Na aparatima, glava mu zavijena. I ti vidiš, to nikad neću zaboraviti, da se čoveku mrdaju prsti, da ima neki refleks, drži se - priča otac.
I baš tad primećujem velikog novogodišneg patuljka prekoputa oca. Na tankim nogama, ko na pritkama. Ko da se gledaju. Sve u kući, sad videh, podseća da su praznici. Da se naježiš.
- Nisam znao šta je moždana smrt dok nisam sve proživeo. Niko da ne sazna kao ja. Krivo mi je što nam odmah nije objašnjeno, što smo gledajući da Peđa mrda prste, gajili nadu. A on je bio mrtav. Čim je glavom udario u banderu, bio je praktično mrtav. Bilo je tu još nekih peripetija o kojima sad, nakon 30 godina, nema ni značaja pričati - veli otac.
Bili su u dvorištu tadašnjeg Instituta za hirurgiju Medicinskog fakulteta u Novom Sadu kad im je lekar saopštio da nema nade, nema povratka.
- Majka je vrištala. Rekli su da će da ga isključe sa aparata - seća se svega Željko.
Bio je 11. jul. Tadašnji direktor Instituta, sada već pokojni dr Đorđe Janjić, roditelje odvodi u kancelariju. U tom šoku sledi pitanje - ono o donorstvu.
- Supruga je prvo odbila. Krenemo ka vratima, pa se okrenem: "Što da ne pomognemo? Kad je već naše dete mrtvo, nek neko živi..." - priča Jova.
Smrt je zvanično nastupila istog dana u 13.15. Sve što sledi ulazi u istoriju srpske medicine.
- Posle nekoliko dana, kad je po medijima bilo da su transplantacije bile na "Dedinju", odem u tu bolnicu. Video sam sva tri pacijenta. Svi na aparatima, maske, leže, niti vidiš lik, niti vidiš išta - otac će.
Hvatam parče medene torte, tresem se. Željkova supruga Katarina zlatne ruke ima.
Željko donosi foto-album.
- Zamislite, nema nijednu sliku na tom motoru.
Listamo.
- Vidi, to je Peđa - smeje se brat, dok se iza volana ogromnog motora nazire dete.
- Hrvatska, kad smo bili na moru, slikao se na nečijem - vraća se onaj osmeh, cakle oči ocu.
Evo je i iz aviona. Mostar. Pa ona pred starim mostom. Čuvenim, srušenim u ratu.
- Svaki put kad je vidimo, kažemo: "Nema mosta, nema ni Peđe" - brat će.
- Često pomislim, da ne bi tog rata, da osta u Mostaru, da mu put bi drugačiji, možda bi bio živ - otac će.
- Pusti, tata...
Ni majke više nema, preminula je pre nekoliko godina. A dvojica Mijatovića sad žele samo jedno.
- Čovek živi već 30 godina?! Da živi još 100! Samo da ga upoznamo... - veli Jova dok nas ispraćaju.
Već je mrak. Na ogromnoj brezi viri kućica.
- Volim papagaje, pa leti sedim pod drvetom i slušam ih. Da dođete na leto - Jova će.
Život mora da ide dalje...
A trebalo bi i za onih bezmalo 2.000 ljudi koji čekaju na transplantaciju... I zavise od nas.