KAKO BI SRBIJA IZGLEDALA DA PADNE U RUKE BLOKADERA Šta bi s ruskim gasom, investicijama iz EU, Kine, SAD? Čuli smo samo kako bi uveli SANKCIJE SOPSTVENOJ ZEMLJI
Dug je niz svetskih adresa na kojima su samo u poslednjih nekoliko meseci Srbija i njen predsednik Aleksandar Vučić dobili počasti, uvažavanje za principijelnu politiku i ispruženu ruku za podršku i saradnju u budućnosti. Zvanična poseta Japanu samo je potvrda toga i dobar trenutak da se napravi paralela Vučićevih napora i borbe za zemlju i njene građane sa onim što blokaderi rade tokom istih tih meseci.
Kruna tog blokaderskog posla svakako je tužakanje sopstvene države kod raznih birokrata EU i traženje sankcija za njene legitimne predstavnike. Za to vreme Vučić je u svakom kutku sveta rado viđen gost, a Srbija zemlja koja je dokazala da nije ničiji sluga, da može da korača uzdignute glave i u Moskvi i Pekingu, i u Vašingtonu i Briselu.
Predsednika Vučića je danas u Tokiju lično sačekao japanski car Naruhito, a nakon susreta sa njim usledio je i razgovor sa premijerom Šigeru Išibom. Pre samo dve nedelje, Vučić je predstavljao Srbiju i bio među nekolicinom svetskih lidera u Pekingu, gde je Kina proslavila Dan pobede velikom vojnom paradom. Ta poseta je bila prilika da se učvrste bilateralni odnosi i sa Kinom i sa Rusijom, s obzirom na to da je predsednik Srbije imao odvojene sastanke sa predsednicima ovih globalnih sila - Si Đinpingom i Vladimirom Putinom.
U maju je bio mnogo komplikovaniji trenutak za odlazak u Moskvu, ali je Vučić, uprkos pritiscima i pretnjama iz EU, otišao u Rusiji i zajedno sa Putinom i Sijem proslavio Dan pobede koju su organizovali Rusi. Čvrsta opredeljenost Srbije ka članstvu u EU nikada nije dovedena u pitanje, što je potvrđeno tokom boravka u Beogradu predsednika Evropskog saveta Antonija Košte, a potom i poseta evropske komesarke za proširenje Marte Kos i šefice doplomatije EU Kaje Kalas. S obzirom na moć i uticaj, dolazak italijanske premijerke Đorđe Meloni u Beograd početkom avgusta svakako spada u red prvorazrednih političkih događaja, baš kao i boravak Donalda Trampa Juniora, sina predsednika Amerike, koji je dva puta dolazio u našu prestonicu.
Vučić se i ove godine više puta video s predsednikom Francuske Emanuelom Makronom, a u aprilu je fransuski lider organizovao radni ručak u Parizu u čast predsednika Srbije. Među sagovornicima Vučića prethodnih meseci bili su i predsednik Ukrajine Volodimir Zelenski, austrijski kancelar Kristijan Štoker, predsednik Kipra, Nikos Hristodulidis, predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen, premijer Mađarske Viktor Orban, slovački premijer Robert Fico i mnogi drugi.
Za zemlju kakva je Srbija, politička i ekonomska težina ovih poseta i razgovora je nemerljiva i pokazuje čvrstu opredeljenost države da brine o svojim građanima. Svaka od ovih diplomatskih aktivnosti bila je izraz rešenosti jednog državnika da se bori za principijelnu politiku koja štiti sopstvene državne i nacionalne ineterese i interese građana koje predstavlja. Uvek je to bila prilika da se bori za nove investicije, podršku na evropskom putu, uvažavanje u međunarodnim forumima, iznalaženje novih načina saradnje, obezbeđivanje energetske stabilnosti, povećavanje zaposlenosti...
Imajući u vidu kontra teg koji Vučić ima u svojoj zemlji, postavlja se pitanje šta bi i kako bi radili blokaderi, da su kojim čudom u prilici da razgovaraju sa svetskim liderima. Osim što koriste svaku priliku da umanje značaj, pa čak i da se podsmevaju diplomatskim aktivnostima predsednika Srbije, blokaderi nemaju nikakvu ideju kako bi gradili budućnost zemlje i njenih građana. Ako je neko u stanju da ode u Strazbur ili Brisel samo da bi pljuvao na sopstvenu zemlju i tražio pomoć stranaca da se ona unizi, pa čak i kazni sankcijama, onda je potpuno jasno kako bi se borio za svoju državu kao njen predstavnik.
I pored dobre volje, više se ne može verovati blokaderskoj opoziciji. Ona je okrenula leđa sopstvenoj državi i od sebe odgurnula građane koji u njoj žive. Onaj kome je jedini cilj da se dokopa vlasti ne vidi dalje od sopstvene senke. Ako taj i takav ima još i pogubnu politiku, onda su negativne posledice po Srbiju i narod nesagledive. Bila bi to blokaderska politika amputirana od brige za građane, poslušnička politika koja bi bez ikakvog razmišljanja uvela sankcije, zavrnula sve slavine za dovod gasa, oterala kineske investicije, ukinula gradnju auto-puteva... Ekonomija bi pod njihovom palicom bila razorena, a nezaposlenost bi se vratila kao poplava.
Teško se može zamisliti da bi pregovori blokadera sa Evropom bili ravnopravni kao sada. Posle tužakanja sopstvene zemlje kako bi se dokopali vlasti, blokaderi su napravili neodrživu političku platformu, jer nije jasno da li bi radili u interesu Srbije ili samo u interesu EU a nama to prodavali kao naš interes.
Na kraju, kad se podvuče crta, mora se objektivno registrovati čvrsta pozicija Srbije. Takvo pozicioniranje nije bilo moguće postići bez proaktivnog pristupa globalnim promenama. Vučić je očigledno bio motor tog procesa, a personalni aspekt u svemu ovome nije zanemarljiv, posebno ako se u obzir uzmu akteri koji se nude za alternativu. Kada se u tom segmentu stvari poslože, teško da se može napraviti bilo kakva paralela između nezavisne, slobodarske i principijelne politike Vučića i onih koji izvan Srbije traže spas za nju, ali i sebe. To su neuporedive stvari i treba da služe kao polazište za svaku vrstu procenjivanja koja od ovih politika donosi više koristi za građane.

