Da je Ivanka Lazarević žiteljka Crne Gore ili Crnogorcima nastanjenih Lovćenca, Feketića i okolnih sela Vojvodine, ono čime se bavi zvalo bi se naricanjem. Glasovi nad pokojnikom bili bi prodorni jauci... Ali ona je biji. Pesme koje peva da bi umrlog najkraćim putem odvele do raja milozvučne su i nazivaju se petrekature. Ili u prevodu s vlaškog - ispraćajnicama.„Crnogorci i kad pevaju veselo - narikuju“, smeje se Ivanka poređenju sa „koleginicama“. Dočekuje nas u centru sela, pred prodavnicom, iznenađuje mladalačkim izgledom. Živahna je i vrlo pokretna, premda joj je šezdeset peta - baka je petoro unučadi i prababa jedne nedavno rođene devojčice. „Nemam vremena da starim“, šalom odgovara na komplimente, smeh preovladava izvan njene „profesije“Delamo brzo, pentramo se do groblja, za šta verujem da joj je „radno mesto“ jer nisam proučila običaje. Ivanka je kooperativna i u tom mom neznanju čini sve što se od nje traži, pa kao lakonoga kozica skakuće među humkama. I ne ispušta cigaretu, možda joj ona i pomaže da balansira. ODREĐENJE ODGORE
(Foto: Dušan Đorđević)