Za dve nedelje savladao nemački i postao mladi Pupin: Novo lice Relja Štiglić za Kurir o hit seriji
Priča u seriji "Pupin" ide dalje, ali ovog vikenda gledamo poslednje epizode u kojima mladog naučnika igra Relja Štiglić. Tinejdžersko poglavlje se zatvara. Relja je ulogu dobio svega dve do tri nedelje pred početak snimanja, pa su pripreme bile prava trka s vremenom. Sa studentom novosadske Akademije umetnosti razgovarali smo o lekcijama iz klase Jasne Đuričić i prvoj velikoj ulozi.
Kako ste dobili ulogu mladog Mihajla Pupina u novoj seriji "Pupin"?
- Ulogu sam dobio tako što je reditelj Danilo Bećković pogledao jedan od kastinga koji sam snimao za neku stranu produkciju, na engleskom jeziku. Tada su me on, kasting direktorka i njegova produkcija primetili. Poslao sam jedan takozvani self-tejp (self-tape), audiciju koju sam snimao kod kuće, i nakon toga su me pozvali da obavimo glumačku probu uživo. Posle te probe i dugog razgovora, priče o Pupinu, o glumi i o samom projektu, Danilo Bećković i Nikola Todorović Packe, koji su bili sa mnom u prostoriji u tom trenutku, ponudili su mi ulogu.
Autorima je inspiracija za seriju bila Pupinova autobiografija "Sa pašnjaka do naučenjaka". Šta vas je iz njegovog odrastanja u Idvoru i prvih dana u tuđini najviše iznenadilo? Da li ste pročitali knjigu?
- Knjigu sam, naravno, pročitao, i to nekoliko puta, a pored nje i raznu drugu literaturu koja je mogla da mi pomogne u shvatanju njega kao čoveka, naučnika, rodoljuba i svega što je on bio. Preporučujem svakome da je pročita kao obaveznu lektiru, pogotovo mladim ljudima koji se i dalje školuju. Što se tiče njegovog odrastanja u Idvoru, bilo je vrlo zanimljivo istraživati idvorsku svakodnevicu 19. veka, ali tu nije bilo mnogo stvari koje su me u velikoj meri iznenadile. Ono što me je, u stvari, iznenadilo u vezi s tim životom jeste sam Pupin. Činjenica da je u jednom malom selu, potpuno izdvojenom od svetskih dešavanja i tehnološkog napretka, uspeo da razvije toliko široku svest o svim tim naukama i njihovim međusobnim povezanostima. Fascinantno mi je kako je neko iz jednog tako skromnog okruženja, pogotovo u to vreme, uspeo da sagleda svet mnogo šire od granica koje su ga okruživale.
Zavirite na snimanje serije "Pupin"
Ljude iz sveta filma osvojili ste na jednom kastingu tečnim engleskim jezikom i ozbiljnom pripremom. Koliko vam je znanje jezika značilo dok ste snimali deo priče o Pupinovom odlasku u Ameriku?
- Svakako da mi je poznavanje engleskog jezika dosta pomoglo. Engleski jezik učim skoro otkad i srpski i izlažem sebe i engleskoj literaturi, filmovima, serijama... Najviše mi je pomoglo zato što nisam morao da razmišljam o samom jeziku, već sam odmah mogao da se bavim smislom replika, scena i odnosa u njegovom životu tokom tog perioda života u Americi. Zanimljivo je bilo i na koji način i u kojoj meri je njegovo poznavanje engleskog jezika napredovalo i koliko bolje, odnosno lošije, i s kakvim naglaskom je trebalo da govorim jezik u određenim scenama.
Imate scene i na nemačkom, a njega ne govorite dobro kao engleski jezik. Kako je izgledalo snimanje tih scena?
- Da, nemački sam učio u osnovnoj i srednjoj školi, mada nikad na nekom zavidnom nivou koji je potreban za tečan razgovor i brzo razumevanje.
Tako da je to isto bio jedan od većih izazova, jer sam ulogu dobio tik pred početak snimanja. Pa sam za te dve-tri nedelje obnavljao znanje nemačkog jezika i puštao samo nemačke serije, filmove, muziku (i otkrio par odličnih indi, andergraund nemačkih bendova). A poslednje provere je, naravno, vršila moja tetka koja živi u Beču. Preslušala je sve što sam ja u tom trenutku pripremio i naučio.
Što se samog snimanja tiče, zapravo su moje prve scene bile upravo u vozu, i to su bila i noćna snimanja i scene na nemačkom jeziku sa stranim kolegama, tako da, što se kaže, bilo je to vatreno krštenje. Ali su sve kolege s kojima sam imao scene na nemačkom zaista bile veoma od pomoći. Pogotovo su mi prijale scene s Maksom Mihlhofom, koji tumači lik Kristijana iliti Džima. Ostvarili smo i pravi prijateljski odnos van kadra. On mi je dosta pomagao na samom setu oko nekih reči, gramatike i generalno je davao predloge onoga što bi zvučalo više u duhu jezika.
Šta vam je ostalo u posebnom sećanju sa samog snimanja? Neka anegdota?
- Celo snimanje je zaista bilo jedno neverovatno iskustvo i postoji mali milion momenata koji su mi vrlo dragi, ali ako moram da izdvojim nešto, to bi bilo snimanje u Kupinovu. Ono mi je posebno ostavilo topli osećaj u grudima. Kupinovo nam je igralo Idvor, Pupinovo rodno mesto, i tamo sam imao scene s Dubravkom Kovjanić i Ljubomirom Bandovićem, koji glume Pupinovog oca i majku. Mislim da je odnos koji smo u seriji napravili poseban. Sećam se da bismo u pauzama između snimanja scena i nameštanja sedeli u jednom restoranu, kafanici, i pričali. Jednom prilikom mi je Ljuba rekao da moram da probam teleću čorbu i ljutu papriku, što mi je odmah i poručio. Sedeli smo tako jeli, pričali i počeli jedan drugom da puštamo spotove i muziku koju volimo. Tada je došla i Duda, i u tom trenutku se zaista, van seta i van kadra, stvorio pravi porodični momenat za tim stolom, gde nas troje sedimo, jedemo, slušamo muziku i delimo ono što volimo.
Akademiju ste završili u Novom Sadu u klasi profesorke Jasne Đuričić i asistentkinje Bojane Milanović. Da li vam je teško pala promena životne sredine i prelazak u Srpsku Atinu?
- Mnogo volim što sam tamo studirao, u stvari, tehnički i dalje studiram, jer sam upisao master (smeh). Te osnovne studije na Akademiji zaista jesu najveća prekretnica u mom životu dosad. Ja sam iz Beograda i prvi put sam se preselio u drugi grad, u potpuno drugo okruženje, ostavio dosta stvari iza sebe, i to je bio jedan od momenata kad sam morao ozbiljno da odlučim šta su prioriteti mog života. A nekako se ispostavilo da je to gluma.
Šta ste iz škole poneli kao trajni oslonac i savet, a čega ste morali da se oslobodite da biste pronašli sopstveni glumački glas?
- Ono na čemu sam neizmerno zahvalan Akademiji, a najviše profesorki Jasni i asistentkinji Bojani, kao i asistentkinji Sanji Ristić Krajnov u prvoj godini, jeste to što su me upoznale s tim šta zapravo znači promena i šta ona od nas zahteva. Koliko je važno biti prisutan sada i ovde, kako nijedan trenutak koji živimo sada ne postoji ponovo i na koji način moramo da se suočimo sa svojom prošlošću i razmišljamo o njoj, šta iz nje da naučimo, a šta da pustimo i da ne budemo okovani time. Takođe, potraga za istinom, koja je jedan od sastavnih delova promene, ako mene pitate. Potraga za istinom, kako u glumi, tako i u životu, mora da bude jedna od najviših stvari u našem sistemu vrednosti. Upravo ta istina je ono što može da nas spase, isceli i oslobodi. I da nismo bitni mi, već da je uvek bitno imati cilj iznad sebe, bilo da radiš sam ili u grupi. Cilj je uvek iznad svih nas. Da li je to predstava, država, porodica, klasa, bilo šta. I da mesta za ego u takvom sistemu nema. Kada se toga oslobodite, vidite zapravo koliko ste bili ograničeni i zatvoreni u svom pogledu na svet i ljude u njemu. Empatija pre ega. Uvek.
Gde vidite sebe za desetak godina, u Srbiji ili negde preko (Evropa ili SAD)?
- Ja sebe vidim kao list na vetru. Mesto me prosto ne drži i volim da vidim sve, čujem sve i iskusim sve, tako da ne znam konkretno da vam dam odgovor na ovo pitanje.
Svakako bih voleo da moja baza, moja domovina, dom i kuća budu Srbija, ali bih takođe uvek želeo da budem otvoren da vidim šta sve ostatak sveta ima da ponudi. U tome smo izgleda Pupin i ja slični.
Ko je Relja privatno?
- I dalje to pokušavam da shvatim. Javiću vam čim budem saznao.
Šta je za vas gluma?
- Potraga za istinom, odgovornost i igra.
Uzori i prvi koraci: U glumu se zaljubio preko režije
Kako ste se zaljubili u glumu?
- U glumu sam se, mislim, zaljubio preko režije, i to nekako neprimetno. Kao klinac sam stalno terao prijatelje i članove porodice da se snimamo i da pravimo razne filmove i klipove. Onda sam krenuo sam da učestvujem u tim snimcima i kao akter.
Tako sam isprva odlučio da se oprobam u režiji. Međutim, dok sam se pripremao, zapravo je počela da me privlači ideja o tome kako je biti u kadru, ispred kamere ili na sceni, u nekoj situaciji, nekom odnosu... Nisam mogao da se otresem te potrebe i želje. Pa je ipak na kraju pobedila gluma, iako na režiju nikad nisam zaboravio, mada sve u svoje vreme...
Ko su vam bili prvi uzori?
- Volim i domaću i stranu kinematografiju, kao i pozorište. Imao sam sreće da budem izložen raznim uticajima i pokretima odmalena. Posebno mi je drag talas filmova iz devedesetih i dvehiljaditih, kao što su "Kad porastem biću Kengur", "Munje!", "Nebeska udica", "Lepa sela lepo gore", "Mi nismo anđeli".... Glumačka postava koja je učestvovala u mnogim filmovima tog perioda meni je nekako posebno draga i na ekranu i na sceni.
Od još starijih uticaja, obavezni su "Sivi dom" i "Vruć vetar", a naravno i jedna od mojih omiljenih i novijih domaćih serija koja je velika inspiracija mojoj generaciji - "Jutro će promeniti sve".
Pogledajte video: Zadužbina Mihajla Pupina u Idvoru