Živim u miru sa samom sobom, jer znam da sam nemoćna i kukavica. Da sam pametna i hrabra, učinila bih jedino moćno što može učiniti neko ko je nemoćan - sprašila bih sebi metak u glavu, ističe u intervjuu za Kurir hrvatska književnica Vedrana Rudan. Nimalo optimistična, ona kaže da nam Zemlja danas samo vraća zbog našeg nemarnog odnosa, dodajući da svet zapravo i ne može daleko da odmakne, jer ga čine ljudi koji se nisu promenili od vremena kad su živeli u pećinama.
Inače, u ovom razgovoru odlučili smo da zaobiđemo dnevnu politiku, srpsko-hrvatske odnose, istoriju... Pričali smo o životu, pozorištu i novoj knjizi, te nezaobilaznoj koroni...
Pre desetak dana ste proslavili rođendan. Da li ste porukom da su „osamdesete nove pedesete“ želeli da poručite da starost ne mora nužno da bude nešto loše, kao što to obično tvrde u ovom našem regionu? - Prave pedesete su danas najgore moguće godine, jednake onima osamdesetima. Živiš u svijetu pod maskama, ostaješ bez posla i zdravlja, moraš brinuti o djeci koju ne možeš školovati i o starcima koji umiru od gladi i bolesti, kako ovdje u „našem regionu“ tako i u Njujorku. U tom sam smislu napisala da su osamdesete „nove pedesete“, da prevedem na jezik naroda i narodnosti iz „našeg regiona“, zaje*avala sam se. Biti star je, s jedne strane, odvratno jer te život podsjeća na smrt na tisuću načina, s druge strane, biti star je privilegija jer si „rizičan“, pa su ti šanse da preživiš od korone jednake nuli. Dobar je to osjećaj, izaći iz ovog pakla koji će biti sve gori. Ljudska bića su stotinama godina zaje*avala Zemlju, danas im ona vraća. Ljudska rasa je na pragu izumiranja, hvala bogu. Najgora smo životinja među životinjama, dobit ćemo što smo zaslužili.
Otvoreno priznajete da ste srećni i zadovoljni, da uživate u životu... Postoji li neki univerzalni recept ili savet za to? - Otvoreno ne priznajem nikad ništa. Pisačica sam, netko tko izmišlja, netko tko onoga trenutka kad ulupa tekst u kompjuter piše o tko zna kome, vrlo, vrlo rijetko o sebi. Moj blog Rudan.info ne bi bio toliko čitan da je prepričavanje mog života. Jesam li sretna ili lažem? Uživam li u životu? Svakako mnogo, mnogo više nego što sam uživala pred dvadeset godina, ali mi je teško svršavati na temu život kad vidim kako se kroz život vuku ljudi oko mene. Većina crkava od gladi, bolesti, beznađa. Hrane nas lažima, straše nas, kradu nas, ubijaju nam djecu, unuke i praunuke. Stvarno moraš biti totalno lud da bi danas bio „sretan“. Ako sam napisala da sam sretna, ne pamtim što pišem, to samo znači da sam toga dana bila luđa nego obično.
Tvrdite li i dalje da je život samo za hrabre? - Život nije za hrabre, život je za lude. Za one koji puše sve priče koje im prodaju gospodari. Slušamo baljezganja o vladavini „demokracije“, o „poštenim izborima“, o tome kako je Bajden bolja opcija nego Tramp, kao da razlika postoji. Veselimo se novootkrivenom cjepivu koje će skinuti maske s naših lica i otjerati smrt, s druge strane već nam šalju poruku da na nas vrebaju japanski šišmiši, još opakiji od kineskih. Pa ti živi kad ti je penzija 200 eura, stanarina 300 eura, plaća nula eura, budućnost borba za goli opstanak, a oko tebe šišmiši lete li ga lete. Srećom, ljudska bića su, povijest je to pokazala, beskrajno glupa, traže vođu i bič. Kad to dobiju, stave masku na lice, pa gladni, goli, bosi i zaključani čekaju cjepivo. Ne znam jesam li već negdje napisala, to ćete vi znati, da maske ne štite samo od korone, one efikasnije štite od revolucije koja nam je potrebnija nego cjepivo. Svijet, kad kažem svijet, mislim na proletere svih zemalja, trebao bi se ujediniti. Neće to učinit. Kad nisu poslušali Marksa, neće ni mene. Sve smo ovo zaslužili.
Mrzite moć, kako ste jednom priznali, „bez obzira na predznak“, dok, s druge strane, za vas mnogi kažu da ste moćni i uticajni u javnosti, a neki vas se čak i plaše... Je li to paradoks? Šta je za vas, zapravo, moć? Ko su moćni ljudi? - Mrzim moć. Moć su Gejts, Mardok, vlasnik „Alibabe“, vlasnik „Amazona“, Zakerberg, Soroš, Mask i još nekoliko manje poznatih gadova. Oni drže svijet u svojim kandžama i svaki svoj zločin predstavljaju kao dobročinstvo. Moja je jedina moć da mogu bez straha reći da su spodobe koje sam spomenula gadovi. Je*eš takvu moć. Tu tezu da je moć smjeti pisati što ti pada na pamet - pogledajmo internet pa ćemo vidjeti koliko milijuna „moćnika“ piše pi*darije sretni poput praseta u čistoj vodi, laž je da svinje vole prljavu vodu - prodali su nam moćnici. Vi razvaljujte tipkovnicu, mi ćemo vaše živote. Nama budalama malo treba. Živim u miru sa samom sobom, jer znam da sam nemoćna i kukavica. Da sam pametna i hrabra, učinila bih jedino moćno što može učiniti netko tko je nemoćan - sprašila bih sebi metak u glavu.
Glasno ste ustali protiv zakona kojim se u Poljskoj skoro u potpunosti zabranjuje abortus, pružili ste podršku ženama... Kako komentarišete takav zakon u 21. veku? Pokazuje li nam on, u neku ruku, da svet nije daleko odmakao kad je reč o individualnim slobodama i pravu na izbor? - Svijet ne može daleko odmaknuti. Svijet čine ljudi koji se nisu promijenili od vremena kad su živjeli u pećinama. Dijele se na mužjake, koji su fizički jači i financijski moćniji, i žene. Mužjaci, vladari, uglavnom se bave ratovima i borbom za lovu, žene su tu da rađaju robove. Mužjaci su ti koji određuju pravila. Posebno su zli gadovi u crnim, katoličkim mantijama kojima Bog zabranjuje seks u svakom obliku, a oni se je*u na sve zamislive i nezamislive načine. Najrjeđe sa ženama. Zato im žene smetaju i zato žele upravljati njihovim tijelima. Gade mi se beskrajno, ti prebogati licemjeri, pederčine i djecojepci. Abortus im je vječna tema. Opsjednuti su pi*kom iako je u skladu s vlastitom vjerom nikad ne bi smjeli vidjeti. Ako moje jadno „perce“ može i malo pomoći da ženama otvorim oči, ma gdje one živjele, to ću učiniti. Volim Poljakinje, razumijem njihovu bol. Žao mi je što Hrvatice nisu tako hrabre i što šutke dozvoljavaju da im po međunožju prčkaju naši popovi iako im je dječja guzica draža.
Na kraju, kakav nam svet ostaje posle korone? - Već sam rekla. Iza nas će ostati svijet sa sve novijim i novijim modelima šišmiša.
Teško stanje širom sveta KORONA JE DOTUKLA KULTURU, ONA JE NA KOLENIMA
Beogradski Atelje 212 novu sezonu započeo je komadom koji je rađen po vašoj knjizi „Dabogda te majka rodila“, predstava se izvodi u specifičnim okolnostima zbog korone... Da li je ova pandemija koronavirusa trajno promenila kulturu? - Predstava se ne izvodi, koliko ja znam. Korona nije trajno promijenila kulturu, korona ju je dotukla. Ne samo, kako biste vi rekli, „u ovom našem regionu“. U čitavom svijetu kultura je na koljenima. Ne slučajno. Kultura je jedino što ljudsko biće čini drugačijim od robota. Korona je čudo. Robovlasnicima je pokazala koliko smo mi robovi zaista krhki, poslušni, spremni na suradnju i poraz.
Znam da radite na novoj knjizi. Kada stiže u knjižare? - Odgovor na to pitanje zna samo korona.
Ne propustite
OBELEŽAVAMO ĐURĐIC - DANAS POKLON U KURIRU! IKONA SVETOG GEORGIJA s zlatotiskom i molitvom
Srpska pravoslavna crkva danas obeležava Svetog Georgija, u narodu poznatijeg kao Đurđic.
Tim povodom Kurir poklanja luksuznu IKONU SVETOG GEORGIJA s zlatotiskom i molitvom na poleđini.
KURIR VAM ŽELI SREĆNU SLAVU!
Čitajte KURIR!
Boban Karović
