Odnos snaje i svekrve večita je tema - da li otvara vrata pakla i da li je uopšte sklad između majke i žene jednog muškarca moguć? Iskustva su različita, premda, čini se, prednjače ona loša koja svedoče o diskutabilnom i komplikovanom odnosu dve najbitnije žene u životu muškarca. Ipak, jedan od primera koji ruši ovakve predrasude napisala je spisateljica Vedrana Rudan i objavila na svom blogu, a mi vam ga prenosimo u celosti:
Umrla je Seka. Imala je četiri sina i muža i unučad i praunuče. Žena iz Benkovca. Školovala se uz rad, bila je godinama daktilografkinja na sudu.
Zašto život žena koje uvijek brinu samo o drugima nikome nije zanimljiv? I one su sanjale kako će sresti i bijelog konja i junaka. I one su se, kao i većina žena, pomirile s istinom da junaka nema, a bijele konje možeš vidjeti u dječjim knjigama koje se više ne čitaju.
Ovu Seku nikad nitko nije pitao je li sanjala. Ispunjavala je tuđe želje, pomagala djeci u ostvarivanju njihovih snova. Ni u ratu se nije promijenila. Živjeti u Benkovcu za vrijeme rata značilo je živjeti u Krajini. Seka koja nikad nije vidjela razliku između Srba i Hrvata imala je problem. Svi sinovi su joj u Krajini proglašeni “ustašama”, u Hrvatskoj “četnicima”. Naravno, znam, Krajina se piše malim slovom, krajina je bila i ostala dio Hrvatske, ZNAM! Moramo li i priču o jednoj Seki svesti na priču o Srbima i Hrvatima? Ne, nisam ja kriva, navodim činjenice da bih vam lakše ispričala priču.
Žena je, u Krajini ili krajini pomagala Hrvatima da prežive, pratila ih do “granice” i plakala s njima. Izbjegli Hrvati su, vjerovali vi to ili ne, dolazili k nama u Rijeku i zahvaljivali nam što Seka postoji. Jednom je napustila Krajinu ili krajinu. Putovala je dvije tisuće kilometara da bi se mogla u nekom mađarskom mjestu sresti sa sinovima. Ugledala ih je, nije plakala. Dalmatinke gutaju bol da bi njihovoj djeci bilo lakše. Vratila se mužu u Benkovac. Kad je zapuhala “Oluja” isključila je radio preko koga su joj poručivali kojim putem treba krenuti prema Srbiji. Nije željela napustiti Hrvatsku, svoju jedinu domovinu. U njoj se rodila, udala, podigla sinove, dobila unučad.
Divila sam joj se. Puštala je djecu da žive svoje živote. Nikad nije bila “pametnija” od svoje odrasle djece. Kako svima ugoditi i ugađati, pedeset i sedam godina iz dana u dan kuhati doručak, ručak i večeru? Bez urlanja. Bez kukanja. Zašto bar jednom nije sve te sinove i nevjeste i muža i unuke i rodbinu poslala dovraga? Je li to samokontrola? Ili je to ljubav? Kad sam je prvi put srela imala sam tremu. Živjela sam s njenim sinom. Starija sam od njega, imala sam dvoje djece. Da se moj sin odlučio na takav izbor, njegova mi se ideja ne bi svidjela. Moja mi je svekrva rekla: "Ako si njemu dobra i meni si."
Znala je kad moja djeca imaju rođendan, autobusom im je u Rijeku slala omiljene kolače. Moja unuka je bila sretna što ima živu "pranonu".
Pet je godina nepokretna ležala u krevetu. Zazivala je smrt i molila me da je ubijem. Nisam prema njoj bila milostiva. Govorila sam joj da "izdrži". Da "izdrži" što? Pranje u krevetu, hranjenje u krevetu, zabranu pušenja jer pušenje "ubija". Moja svekrva bila je jedna obična Seka. Kad takva žena umre, živi onoliko koliko traju sjećanja ljudi koji su je voljeli. Meni je to nekako malo.
Danas su besmrtni samo oni na mreži. Zato sam je bacila na mrežu.
I u vašim životima postoji Seka? Ako je tako, neka ovo bude tekst za sve naše smrtne, nevidljive Seke koje toliko volimo."
Kurir.rs//Vedrana Rudan
Foto printscreen CDM
NE PROPUSTITE
