“Hoću da pucam direktno u srpsko srce” Luburićev rođak uživao da ubija Srbe, Miloš naredio likvidaciju 400 mališana! "Znam da ću goreti u paklu zbog svega"

U istoriji Drugog svetskog rata na prostoru Nezavisne Države Hrvatske postoje imena koja su postala sinonim za sistematsko nasilje i industriju smrti. Jedno od njih je i Ljubo Miloš - čovek čija je biografija istovremeno priča o usponu u hijerarhiji zla i o brutalnoj doslednosti ideologiji istrebljenja srpskog naroda.

Ko je Ljubo Miloš?

Ljubomir Ljubo Miloš rođen je u Šamcu u Posavini 25. februara 1919. godine. Osnovnu školu je pohađao u Orašju, Brodu i Subotici, gde se nakon završenih sedam razreda gimnazije zaposlio kao činovnik u opštinskoj upravi i upisao studije filozofije, a amaterski se bavio i novinarstvom.

Ljubo Miloš je bio rođak Vjekoslava Maksa Luburića, njihove majke su bile sestre. Kada je posle napada Nemačke na Jugoslaviju osnovana Nezavisna Država Hrvatska 10. aprila 1941, Ljubo je na poziv Luburića došao u Zagreb juna iste godine. Brzo se zaposlio u Uredu III Ustaške nadzorne službe, koji je upravljao logorom Jasenovac, i postao Luburićeva desna ruka. 

Dobio je čin ustaškog natporučnika i u oktobru 1941. godine postao zapovednik radne službe u logoru III Ciglana Jasenovac. Sve do kraja rata u Jugoslaviji 1945. godine, Miloš je bio vinovnik brojnih monstruoznih zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima.

Od 15. oktobra 1941. do 15. marta 1942. bio je lično odgovoran za bezbednost hrvatskog političara Vlatka Mačeka tokom njegovog zatočeništva u logoru. Jednom je Maček primetio da se Miloš često moli i upitao ga je da li se plaši Božje kazne za zločine koje je počinio u logoru. Ljubo mu je odgovorio: „Nemojte mi ništa govoriti. Znam da ću za sve što sam počinio u paklu gorjeti. Ali ću gorjeti za Hrvatsku“.

Početkom 1942. premešten je u logor Đakovo, ali se ubrzo vratio u Jasenovac i preuzeo dužnost zamenika zapovednika logora. Zabeležena su brojna svedočenja preživelih logoraša o zločinima koje je ovaj ustaša počinio nad nedužnim civilima tokom postojanja NDH.

Monstruozni zločini

Hinko Štajner, jedan od preživelih logoraša, svedočio je: „Sa mnom je došao u logor dana 18.9.1941. neki starac imenom Poljokan. Nakon što je predao neke svoje sitnice i izjavio da nema više ništa, otkrile su ustaše da u kaputu ima nešto zašivenog novca. Ljubo Miloš mu je odmah pred svima nama dva puta zabio veliki nož u grudi i starac je odmah pao mrtav.“

U knjizi „Sećanja Jevreja na logor Jasenovac“ zabeleženo je svedočanstvo Alberta Maestra, zatočenika koji je uspeo da se izvuče živ.

„Na dan 10. novembra je bilo oko logora već toliko poplavljeno da smo morali vodu gaziti do koljena. Ustaše su u visokim čizmama i dobrim kabanicama uživali gledajući naše patnje. Jedne noći zagrmi glas logornika 'Pozor!' Objavio je da se vrate u kancelariju svi oni koji žele da rade u Ciglani jer će dobivati po 30dkg kruha i toplu hranu. Mi koji smo se prijavili, pošli smo idućeg jutra prema Ciglani. Na ulasku u logor Ciglanu dočekao nas je poručnik Ljubo Miloš, glavni pomoćnik Luburića sa svojom gardom i debelim toljagama. Ne vjerujem da je ijedan od nas prošao pored njih, a da nije dobio po glavi i rebrima... Dva dana kasnije, 14. novembra, došli su Luburić, Ljubo Miloš i njihova garda sa gvozdenim štangama i maljevima, pa su nas počeli tući gdje god su stigli po cijeloj Ciglani. Za par časaka je ležalo oko 120 mrtvih. Luburić je onda upitao koliko ima mrtvih i kada je Ljubo odgovorio da ima 120, rekao je da je dosta 'za danas'. Bilo je i po tome jasno da to nije bio 'radni logor' nego logor za masovno ubijanje“, sećao se Albert i dodao:

„A onda je Luburić naredio da mu pošalju Đuku Kona, koji je bio agronom u Ekonomiji logora. Kada je ovaj došao upita ga Luburić da li bi se od ovih lješeva mogao praviti sapun. Kon je pogledao Luburića i nije momentalno znao šta da odgovori. Onda je ipak smogao i rekao je 'Vidite, gospodine, da su to samo kosti i koža, nema ni malo masnoće. 'Šteta', rekao je Luburić i otišao je dalje“.

Zatvorenici su u hrvatskim logorima morali da obavljaju teške fizičke poslove. Dobijali su malo hrane lošeg kvaliteta, pa su često umirali od neuhranjenosti i raznih bolesti usled izgladnjivanja.

Zatočenik Danon Jakob opisao je rad zatočenika u Jasenovcu: „Svaki put kad smo išli na rad, ustaška je pratnja od 30 ustaša kundačila naročito one koji su uslijed slabosti ili starosti bili iznemogli. Uvijek smo morali polaziti na rad trčećim korakom. Kod polaska na rad događala su se i veća zločinstva nego li je samo kundačenje. Tko je zaostao, jer nije mogao da trči, bio je ubijen. Ustaška je pratnja pucala u nas zatočenike vičući: 'Brže, brže!' - i pri tom mnoge ranila. Ako je na radu neko od zatočenika pokušao da se odmori i stane ma i jednu sekundu, pogodio ga je ustaški metak. Sjećam se da je Ljubo Miloš jednom zgodom rekao stražarima, da ne treba da pucaju, jer svaki ustaša ima nož, pa neka zakolje zatočenika koji neće da radi“.

Danon je ispričao i da je 23. decembra 1941. Ljubo Miloš sazvao javni nastup tj. zbor svih zatočenika. Napomenuo je ukratko da je jedan od zatočenika pokušao da ubije nekog ustaškog stražara. Nije spominjao niti imena toga zatočenika niti ustaše. Potom je izdvojio iz stroja 25 zatočenika, uzeo pušku isve ih streljao. Pozvao je zatim lekara da konstatuje smrt, a zatim grobare, da odvezu leševe. Nakon toga je u šali dobacio: „O, pa nisam ni pitao, kako se zovu“.

Cilj je bio likvidacija Srba u NDH

Krajem oktobra 1941, „Luburić je dao nalog poručniku Remenaru, koji je bio tada upravitelj gospodarskog ureda, da izvrši putem gladi likvidaciju logora Krapje. Remenar je počeo isti nalog sprovoditi, ali je radi toga došlo do pobune zatočenika. Pošto se ova pobuna dogodila noću, to je straža otvorila vatru i tom prilikom je jedan veći broj zatočenika ostao na licu mjesta mrtav. Poslije ove pobune, a kao represaliju, Luburić je doveo u Jasenovac Pokretni prijeki sud s Ivanom Vignjevićem na čelu, koji je oko stotinu zatočenika iz logora Krapje osudio na smrt. Samo strijeljanje izvršio je osobno Luburić. Ovo je po mom mišljenju bilo prvo masovno ubistvo zatočenika koje se dogodilo u Jasenovcu i Krapju. Ovo je, koliko se sjećam, i jedina likvidacija kojoj se pokušalo dati pravna podloga. Sve kasnije izvršavale su se bez ikakvih prethodnih istraga, suđenja ili nešto tome slično. Mislim da je još nekoliko puta bilo suđenje, ali to su bili samo pojedinačni slučajevi“, izjavio je Ljubo Miloš na suđenju 1948 godine.

Ljubo Miloš je na suđenju u Zagrebu bez ustezanja govorio o zločinima koje je činio tokom ratnih godina i otvoreno pred sudijom i narodom u sudnici izjavio: „Naš cilj bio je totalna likvidacija Srba u NDH, praćena likvidacijom Jevreja i Cigana, i svih drugih protivnika ustaške države.“

Priznavši da je osnivanja Jasenovca u NDH bio je istrebljenje Srba, Miloš je 9. juna 1948. na suđenju izjavio: „Dok sam bio u egzilu 1946. godine, Božo Kavran mi je rekao da su nakon osnivanja Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu, ustaški povratnik Orešković, poznat kao Gandi, i neki drugi, rekli Paveliću, dok je bio u egzilu u Lipariju, kako će istrebiti Srbe u Hrvatskoj. Onda su rekli da će izazvati pobunu među Srbima u Hrvatskoj, ako se Srbi sami ne pobune, i tako naći razlog za likvidaciju Srba u Hrvatskoj.“

Zatočenik Đorđe Miliša je u knjizi „U mučilištu - paklu Jasenovac“ pisao da je „Izmedu 24. i 30. decembra 1941. godine dopremljeno 160-170 Židova iz Pakraca, Slavonske Požege, Nove Gradiške i Bekteža. Veci dio, oko tri četvrtine njih, likvidiran je pri samom dolasku u pakao Jasenovac pred upravnom pisarnom. Medu njima Milana Bauerarasporio je Ljubo Miloš, da su mu izašla crijeva. Zatim mu je izvadio srce i bacio isto malo podalje. Još ga je kecnuo mrtva nogom po glavi. Nadalje se zaustavio kod braće Šenhait iz Nove Gradiške. Mlađeg je probo nožem i dao ga nataknuti na stup izmedu upravne pisarne i lančare. Visio je o kuku, stalno s nožem u sebi, gdje je stenjao i zavijao jos oko dva dana u životu. Brata mu je starijeg zaklao pred njim. Na to je posebnim užitkom zaklan Jakob Roterštajn, gostioničar iz Nove Gradiške, koji se još na putu zakačio s ustašom iz pratnje, izjavljujući mu, da će se potužiti zapovjedništvu zbog lošeg postupka s njim. I potužio se. Kako se novac nije smio imati u paklu, Ljubo Miloš je pronašao, možda i podmetnuo dva dinara, kod Krausa iz Cernika kraj Nove Gradiške, i zato ga zaklao. Pri klanju te grupe koljač Kojić je pio krv zatočenika. Preostalu četvrtinu, s još novom većom grupom dopremljenih Srba tih dana, dotukli su maljevima na samom groblju pod vođstvom koljača poručnika Mujice...“

U logoru Jasenovac postojala je zgrada kojoj su ustaše dali naziv „Zvonara“ jer su u njoj prvobitno bila smeštena zvona skinuta sa pravoslavnih crkava, a onda je naziv označavao da je odzvonilo svakom ko je otišao u nju, jer se više nije vraćao živ. U njoj su Ljubo Miloš i policijski agent Cividini mučili zatočenike, a svi koji su ušli u „Zvonaru“ izneti su mrtvi.

Ljubomir Šarić je svedočio da je „u logoru postojala jedna prostorija za ispitivanje i mučenje, koja se nazivala 'Zvonarom'. Moja grupa se jednom preselila na tavan zgrade u kojoj su bile radionica za obradu namještaja i crtaona, što je bilo u blizini časničke kuhinje, zapovjedništva i ove 'Zvonare'. Mi smo iz ove zgrade slušali krikove mučenih logoraša. To nije bila nikakva tajna. Tu su se vadili zlatni zubi.“

Svedok Zdenko Švarc izjavio je da je njegov prijatelj Kraut „pronašao na zemlji kukuruz i uzeo ga, ali ga je vidio Ljubo Miloš koji mu je rekao da legne na zemlju, nakon čega ga je pokušao ubiti iz pištolja, ali mu se pištolj zaglavio. Tada je Ljubo Miloš izvadio nož i zaklao Krauta.“

Bivši zatočenik Steiner Hinko navodi: „U januaru 1942. bilo je u tzv. poštednoj bolnici oko 300 bolesnih zatočenika. Kako su zatočenici morali tada spavati po raznim tavanima ili pod vedrim nebom, a zima je bila oštra, obolilo ih je vrlo mnogo od raznih bolesti, pa je bolnica bila prepuna bo­lesnika. Ljubo Miloš, Matković Ivica i Matijević Joco istjerali su sve bolesnike jed­ne noći iz postelja, nabacali ih na saonice i odvezli na ledine, gdje su ih dotukli maljevima i poklali noževima.“

Ubijanje dece

Cilj Nezavisne Države Hrvatske bio je potpuna likvidacija Srba, pa se na sve načine vršila njihova dehumanizacija. Nije postojala nikakva selekcija tokom svakodnevnih pokolja koji su vršeni u logorima, ali i širom zemlje. Ubijano je pravoslavno srpsko stanovništvo na svojim kućnim pragovima, u školama, na ulici, čitava sela su nestajala. Samo jedan od primera je masakr u Prebilovcima, kada je između 6. i 11. avgusta 1941. pobijeno 826 od ukupno 994 Srba u selu. U seoskoj školi je tada zaklano 120 učenika zajedno sa učiteljicom.

Širom NDH osnivani su i koncentracioni logori namenjeni deci, od kojih su najveći i najpoznatiji oni u Sisku, Jastrebarskom i Gornjoj Rijeci. Prave razmere stradanja srpskog stanovništva u ustaškim logorima u nikada nećemo saznati, jer je logorska dokumentacija pre kraja rata uništavana, a mnogi zatvorenici nikada nisu ni zavedeni. Do danas je popisano 74.580 dece do 14 godina koja su stradala u NDH, a taj broj nije konačan.

Ustaški zločinac Ljubo Miloš priznao je da je ubijao i decu i izjavio na suđenju 1948. godine da su „Ljudi dopremani u Jasenovac vozovima i pešice preko Dubice. Sa mnom su bili dr Oskar Turina, ministar, otac Krunoslav Draganović i Ivica Matković. Mi smo bili odbor za doček zatvorenika sa Kozare. Neki od njih poslati su na prinudni rad u Nemačku, dok je većina ostala u Jasenovcu i Staroj Gradiški, gde su likvidirani... Masovnim pokoljem rukovodili su ustaški potpukovnik Matković i fra Majstorović, koji su u tu svrhu imali na raspolaganju jedan broj ustaša...”

Na pitanje tužioca „Šta se radilo s decom”, odgovorio je: „Ona su takođe likvidirana na isti način kao i odrasli. U razgovoru s fratrom Majstorovićem, saznao sam da je decu mnogo teže ubijati nego odrasle, jer je dečji život mnogo jači od odraslog...”, odgovorio je Miloš.

Svedok Josip Habijanec sveodčio je da je Ljubo Miloš odgovoran za smrt 400 dece: „Sjećam se i srpske djece koju su u Staroj Gradiški bili obukli u ustaške unoforme te su ih odgajali kao ustaše, ali je Ljubo Miloš, kada je to vidio, naredio da ih se pobije, pa je oko 400 djece bilo odvedeno u mesto Jablanac i poubijano.”

Mišo Danon, jedan od preživelih logoraša, otkrio je kako su ustaše ubijale decu.

„Koristeći iskustva Aušvica, ustaše su danima pripremale jednu prostoriju u krugu logora, kako su tvrdili, prostoriju za dezinfekciju. Ova je prostorija bila pažljivo oblepljena da ni najmanji dašak vazduha ili svetlosti ne dopre u nju. To je u stvari bila gasna komora. U njoj su završavala deca od tri, pet, sedam, osam godina, deca Srba i Jevreja, deca koja su ostala bez roditelja. A sva deca koja su dospela u logor bila su već samim tim bez roditelja. To su bila deca nad čijim roditeljima je Ljubo Miloš možda probao mašinku ili čiji su roditelji prošli kroz meso gde su ih čekali malj i Sava”, stoji u svedočenju Miša Danona.

Krvavi Božić 1941.

Ustašama je posebno zadovoljstvo bilo da velike pokolje i mučenja vrše oko verskih praznika. Tako su već na Božić po gregorijanskom kalendaru 1941. počinili stravične zločine nad logorašima. U knjizi „Sećanja Jevreja na logor Jasenovac” zabeleženo je svedočanstvo Jakova Kabilja:

„Pred sam Božić 1941. odvedena je manja grupa od 50 zatočenika iz Ciglane na rušenje baraka u logor Jasenovac II. Samo nekoliko od ovih se vratilo. Veći broj su pobili za vrijeme samog tog rada. Jedan od ovih pričao mi je slijedece:

...Ušli smo u barake misleci da su prazne ali smo odmah osjetili neki zadah. Poslije smo vidili sta se sve u njima zbilo. Mnogo je ljudskih lješeva ležalo na boksovima sigurno više nedjelja. To su bili oni nesretnici koji su ostali ondje poslije naše evakuacije logora. Pomrli su jadnici od gladi, napušteni bez ikakve hrane i vode, zaključani. Niko im se nije mogao približiti. Sve smo to morali da gledamo šutke. Kada su nam naredili morali smo da ih iznesemo van i zakopamo skupa u zajedničkoj jami, koju smo plitko iskopali i pokrili zemljom. Onda su naredili da rušimo barake. Kako je bila velika zima, a hranu nismo dobivali ova tri dana, većina nas je bila iznemogla i od napornog rada. Zato su mnoge ustaše pobile za vrijeme rada. Kasnije je i on bio ubijen u drugoj grupi.”

Albert Maestro je u knjizi „Sećanja Jevreja na logor Jasenovac” govorio o krvavom Badnjem danu 1941. godine:

„Na sam Badnjak bio sam vratar na glavnoj kapiji. Velika dvokrilna kapija od žice morala je uvijek da bude zatvorena, iako je stalno naoružan ustaša morao biti kod ulaza u logor. Pošto su i kola i ustaše često prolazili, morao je biti i jedan zatočenik da teška vrata otvara i zatvara po odredbi vratara-ustaše. Tu sam imao priliku štošta da vidim. Stajao sam cijeli dan po najvećoj zimi i vijavici pokraj Save... Na Badnjak je dotjerana veća grupa Srba iz Pakraca i pakračkog kotara, koje je licno Luburić dao dopremiti. Onda je bila počela prva ofanziva na Papuk i Psunj. Počinivši strašan pokolj stanovništva po selima oko Požege i Pakraca i popalivši srpska sela dotjerali su u ovaj logor sve što nije pobjeglo u šumu. Pred zapovjedništvom logora su čekali ti ljudi da se izvrsi pregled. Izvršill su ga najkrvoločniji pomoćnici Luburića: Ivica Matković, iz Šibenika, Ljubo Miloš, iz Hercegovine, Franjo Matijević, iz Gospića i Mujo Musić, iz Bihaća ili Cazina. Sa ovim su bili i drugi meni nepoznati. Iza zgrade zapovjedništva, gdje nijedan zatočenik nije smio niti je mogao biti, počelo je klanje ljudi žicom vezanih ruku na ledima. Ustaše su se natjecale ko će biti krvoločniji vađenjem srca, očiju i dr. ustaškim bodežom. To klanje je trajalo cijeli dan. Grobari su morali stalno da nose žrtve”, ispričao je Albert Maestro.

Albert Maestro je zatim opisao kako je izgledao Božić narednog dana:

„Na prvi dan Božića 1941. otišle su ustaše sa maljevima potcikujući u baraku Srbe. Čim su ušli u istu počeli su tući i vezivati ruke žicom. Duga kolona zatočenika sa jakom pratnjom, kojoj je na čelu bila naprijed navedena grupa Luburićevih saradnika, otišla je prema istočnom izlazu. Oko 300 metara od logora bila je već iskopana jama, uska ali dugačka, za ove zatočenike. Ja sam upravo tada bio dobio smjenu na glavnoj kapiji i pošao sam u novu baraku Ekonomije, odakle se moglo promatrati šta se događa. Premda sam bio tako potresen da sam mislio da ću se duševno i fizički slomiti, nešto je u meni govorilo da moram izdržati. Htio sam da za takva zvjerstva ostane ma ko živ kao svjedok. Od tada sam uvijek verovao da ću se spasiti... Zatočenici su bili dotjerani i poređani s jedne i druge strane jarka. Po naređenju svi su se morali okrenuti jarku, a za njima su ustaše svakog udarile maljem po glavi. Onesvješćeni su padali, a koljači su onda dokončavali kamama. Primijetio sam kako su mnogi zatočenici nastojali da što prije stignu pod malj i da ne gledaju kako drugove mrcvare. Takvim i sličnim pokoljem svršili su mnogi sarajevski Srbi. Ja se samo sjećam Voje Erica i Sarafa Ružića”, sećao se Albert Maestro.

„Sutradan (drugi dan Božića) zapovjednici su održali govore zatočenicima: 'Svi moramo raditi u logoru. Onaj koji misli da nije sposoban za rad neka se javi, biće premješten u Đakovo na 'oporavak'. Neki su to smatrali kao božićni dar za slabe i vjerovali su riječima zapovjednika, pa su molili za premještaj. Istoga dana popodne bili su molitelji postrojeni i natovareni na kamion. Stvari nisu smjeli ponijeti, uvjerili su ih da ce posebnim kamionom stvari biti poslane u Đakovo. Nikada ti zatočenici nisu vidjeli više ni Đakovo ni svoje stvari. Pokolji su bili tolikog razmjera o Božiću da je svaki od nas očekivao istu sudbinu i kraj.”

Mišo Danon je u sećanjima opisao kako je izgledao taj Božić 1941:

„Nikad neću zaboraviti kako su ustaše u Jasenovcu proslavljale Božić decembra 1941. godine. Izveli su sve zatočenike u stroj. Bio je to 'nastup'. Trenutak koji je značio smrt... Sa puškama i mašinkama uperenim u zatočenike ustaše su proslavljale praznik. Jednog po jednog zatočenika su klali pred 'nastupom'. Kame su bile krvave, krv je potocima tekla. Tekla je ona posle svakodnevno da se ne zaustavi do kraja rata", svedočio je Mišo, a onda se osvrnuo na Ljubu Miloša:

„Nov nastup. Ljubo Miloš, najsuroviji među surovima, proba novu ustašku mašinku. Naređuje prebrojavanje postrojenih zatočenika i svaki dvadeseti izlazi pred stroj. U ovom jezivom razbrajanju prozvanih na smrt bio sam sedamnaesti. Trideset ljudi stajalo je tog nastupa pred Ljubom Milošem. A on je redom, hladnokrvno svakog od njih prikivao za zemlju mecima svoje nove mašinke. Trideset ljudi ležalo je tog nastupa u lokvi krvi jedan pored drugog, jedan preko drugog. Miloš je bio zadovoljan, mašinka funkcioniše besprekorno”, ispričao je Mišo Danon.

Jakov Kabiljo svedočio je da su ustaše pijane slavile Božić pucanjem na zatočenike:

„Bila je dovedena jedna grupa zatočenika iz Nove Gradiške, oko 80 njih. Tog dana nismo radili. Stajali smo u šupama smrzavajući se od zime. Dan je bio potpuno vedar, temperatura jako niska. Zapovjednici i druge ustaše bili su od reda svi pijani. Slavili su prvi Božić u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj... Čuli smo nekoliko ispaljenih metaka iz pistolja ili puške. Misili smo da pijane ustaše pucaju prigodom Božića. Nažalost, poslije izvršenog pretresa vidjeli smo izvjesan broj pobijenih novih zatočenika. Ležali su još na snijegu, dok su ostale rasporedili u nove šupe.”

Prema svedočenju Ljuba Miloša u istražnom postupku posle rata, u pokolju na Božić je moglo biti do 500 žrtava. Uživao je u mučenju Srba na Božić, o čemu je svedočio jedan od preživelih logoraša:

„Stajali smo na trgu. Iz časničke menze dolazili su zvukovi pjesama i glasnog razgovora. Ustaški časnici slavili su Božić. Jedna skupina izašla je iz menze. Natporučnik Ljubo Miloš odijelio se od ostalih, izvadio svoj nož iz korica o pojasu i počeo nožem u ruci plesati oko nas, pjevajući i nekako suludo kličući... Udarao je nožem sad jednog sad drugog, to jače to slabije, urličući i plešući kao u nekoj ekstazi. Poneki od nas već pade na zemlju... Izbio je tako preko polovicu prisutnih. Mene, nije dotakao, ne znam imam li to zahvaliti sreći ili nekom privilegiju...”

Svedok Miliša Đorđe u svom iskazu kaže: „Vidio sam uoči Božića 1941, kad je jedna grupa od 500 zatočenika odlazila prema ledini. Tu su bili najprije prisiljeni da iskopaju veliku jamu. Nakon toga ustaše su ih jednog po jednog udarali maljevima po glavi, pobacali ih zatim u jamu, jamu zatrpali i posuli krečom. Ovo se zbivalo na udaljenosti od nekoliko stotina metara od mene i ostalih zatočenika, tako da nisam mogao razabrati pojedine krvnike. Znam da je ovo bila grupa Srba. U to je vrijeme bio zapovjednik Jasenovca Ljubo Miloš.”

Drugi dan Božića 1941. godine zločini se nisu smirivali: „Drugi dan na sam Božić prispjela je u Jasenovac grupa od 50 Srba. I nad ovom grupom izvršili su Miloš Ljubo i Matijević Joco pokolj. Matijević Joco gurao je bajunetom pojedinog zatočenika prema Ljubi Milošu. Žrtvi su ruke bile vezane žicom na leđima. Svakog pojedinog Miloš je dočekivao te mu oštrim zamahom velikog mesarskog noža prerezao grkljan”, svedočio je Danon Jakob.

Javno kažnjavanje zatvorenika

Javno kažnjavanje se u Jasenovcu vršilo često. Svedok Brejer Oto ispričao je kako je izgledalo batinjanje:

„Batinanje je vršeno na taj način, da su Ljubo Miloš i Matijević šećući se logorom došli do bilo kojeg zatočenika i bez povoda ga jednostavno uzeli i odveli u zatvor kod 'Uprave'. Na večer smo mi svi zatočenici pred večeru bili sakupljeni i postrojeni, zatim su dovedeni odabrani - obično dva do tri druga - i postavljeni pred čitav stroj. Ljubo ili Matijević su rekli da su zatočenici izvedeni na primer radi toga što nisu htjeli raditi i kažnjeni sa 25 batina po goloj stražnjici. Donešen je stolac, osuđeni je morao skinuti hlače i gaće, leći preko stolice, a onda ga je ustaša s korbačem, u kojem je bila žica, 25 puta udar'o što je jače mogao. Zatočeniku je popucala koža, curila krv tako da nije mogao nekoliko dana uopće da hoda.

Onda je došao na red drugi, treći itd, pa kada su s posljednjim završili, pošlo se na večeru. Tada su ustaše hodajući između logoraša poslije rada, kadgod bi im se to prohtjelo, bez ičijeg naređenja i bez ikakvog razloga, po vlastitoj volji, uhvatili kojeg zatočenika te ga premlatili. Gledao sam jednom, kako su mi druga lupali kolcem i gazili po njemu nogama dok nije na koncu od zadobivenih rana umro. Druge su ustaše pucali u nas zatočenike gađajući iz pištolja, pa je samo tako stradalo dnevno po nekoliko lica”, svedočio je Brejer Oto.

Svedok Blumšajn Zlatko dao je sledeći iskaz:

„Oko 20. januara 1942. dotjerali su ustaše oko 200 srpskih seljaka iz raznih slavonskih mjesta, te su ih u samom logoru tukli tupim predmetima čitav jedan sat. Seljaci su jaukali, od muke se svijali, a mnogi je izdahnuo. Ustaše su zatim dovezli nekoliko kola, pobacali u njih žive i mrtve, te izvezli izvan logora na prostor tzv. 'groblja izvan logora'. Ovdje su izbacili žive i mrtve iz kola, gazili po njima čizmama, pa kad su ih sve dotukli, poskidali im odijelo i obuću, a lješine pobacali u jednu veliku zajedničku raku. Znam da je tim pokoljem rukovodio sam Miloš Ljubo, a pomagali su mu Matijević Joso i Sabljić Ilija.”

Svedočenje lekara Fišbaha

Dr Jonas Fišbah, jevrejski lekar koji je tokom Drugog svetskog rata bio zatočen u logoru Stara Gradiška (koji je bio deo jasenovačkog logorskog sistema), svedočio je o danima provedenim u logoru. Preživeo je rat i nakon oslobođenja radio na internom odeljenju Glavne vojne bolnice u Beogradu:

„Jednog dana, dok smo bili na terenu, oglasila se logorska sirena, pozivajući nas natrag. To je bilo neuobičajeno, da se usred dana vraćamo u logor. Komandant logora bio je Ljubo Miloš, poznati krvnik. Okupio je sve logoraše na jednom mjestu, na prostoru ispred baraka. Nasuprot nama postavio je jednu vojnu jedinicu s puškomitraljezima uperenim u nas. Ljubo Miloš je izašao pred nas i održao nam kratak govor. Rekao je: 'Dogodilo se nešto nečuveno. Jedan logoraš je pucao u jednog ustašu.'

Taj logoraš bio je Srbin. Poslije smo saznali da je on bio starješina srpske barake i da je zbog toga imao kontakta sa upravom logora. Na neki način je pridobio njihovu i naklonost Ljube Miloša. Družio se s komandnom službom logora. Čak je imao pravo da nosi pištolj, za odbranu od svojih iz barake koji su prijetili da će ga ubiti јег radi u interesu ustaša. Sa njima je pio i kartao se. Dogodilo se da su se u piću, igrajući karte, posvadili i taj je logoraš potegao pištolj i pucao u ustašu. Ljubo Miloš je rekao da ne može dozvoliti da jedan logoraš puca u Hrvata, ustašu, i da će zbog toga za kaznu ubiti dvadeset Srba. Pozvao je logomika srpske barake i tražio od njega da odredi tih dvadeset ljudi za strijeljanje. Čovjek je rekao da on ne može odrediti nikoga.

'Ако ti ne možeš odrediti, onda ćeš i ti ići', rekao mu je Ljubo Miloš.

'Dobro', odgovorio je logoraš.

I njega je priključio grupi od dvadeset Srba koje je sam izdvojio. Ali, to mu je valjda izgledalo malo. Pozvao je starješinu jedne židovske barake i rekao mu da on odredi deset Židova koje će priključiti grupi za strijeljanje. Straješina te židovske barake rekao je da on ne može to učiniti. 'Onda ti dođi', rekao mu je. I njega je priključio grupi. Zatim se sjetio da ima još. Naredio je da se dovedu oni Židovi koji su došli iz Austrije. To su bile židovske izbjeglice iz Austrije koje su ustaše negdje u Hrvatskoj pohapsile i dovele u logor. Sve ih je poređao, uzeo pušku i sve ih, jednog po jednog, strijeljao. Svakome je pucao u srce. Ti ljudi su popadali, jedni preko drugih. Kad je završio, rekao je: 'Hajde, doktori, kontrolirajte jesu li mrtvi!'

Osim mene, bilo je još nekoliko liječnika. Ljudi su ležali, strijeljani, na hrpama. Gledao sam ih. Odmah se vidi mrtav čovjek, nije to bilo teško ustanoviti. Odjednom se jedan iz te hrpe digao, jedan Srbin, i rekao: 'Ја sam živ.' Bio je pogođen, ali nije bio mrtav. Kad je to vidio Ljubo Miloš, uhvatio ga je bijes. 'Dođi ovamo!', rekao je. Zgrabio ga je, zderao mu gomju odjeću i rekao: 'Hoću da pucam direktno u srpsko srce.' Prislonio je pušku na njegove grudi i pucao.”

Iživljavanje nad ženama

Tokom leta 1942. Ljubo Miloš je otputovao u Italiju da završi policijski kurs u Torinu, ali se vratio u NDH nakon samo deset dana. U septembru se vratio u Jasenovac i preuzeo dužnost zamenika upravnika logora.

Fatima Brkić iz Mostara bila je zatvorena u logoru Stara Gradiška, podlogoru Jasenovca, od maja do oktobra 1942. godine, o čemu je svedočila:

„Poslije nekoliko dana bila sam otpremljena u jednu veliku bolničku salu koncentracionog logora. Bejahu prisutni Ljubo Miloš i Šimun Butinić. Posle je došao Mile Gjanić i Stjepan Barbarić, a posle Dinko Šakić koji nosaše željeznu žicu te jedna klješta. Svukli su me sasvim golu i stegli mi noge željeznom žicom, bez milosrđa, i objesili me na čiviluk. Bila sam sva krvava, ranjenih nogu, dok su me tukli i batinali nekim gvozdenim tanjurićem po nogama. Počupaše mi sa polnog organa sve dlake, onako svezanu tukli su me otprilike pet sati. Željezna šipka kojom su me tukli bila je sva krvava od udaraca. Padala sam tri ili četiri puta u nesvijest, zatim su me poljevali vodom da se osvjestim, pa ponovo počeli tući. Ljubo Miloš sa klještima mi je strgao jedan komad mesa na ljevom ramenu, zatim mi je opalio takav šamar da sam izgubila svijest. Bila sam sva krvava, metnuo mi je usijano željezo na prsa. Bijaše jedna vrsta gvožđa (sa komunističkom zvijezdom) koju su usijali te me sa ovim žigosali. Posle su me metnuli u jednu željeznu stolicu na kojoj je bila žeravica, a Butinić sa svojom snagom me primorao da sjednem na stolicu. Svi tragovi inkvizitorskih muka vidljivi su i služe kao najsjajniji dokaz na mom tijelu. Ova tortura ponavljana je dva puta...”

Svedok Duzemlić Milan iz Drenovog Boka, koji je bio opštinski beležnik u Jasenovcu, opisao je stravične prizore kojima je prisustvovao:

„Po mom dolasku u logor na Božić 1943. bio sam bačen u samicu, gdje sam proboravio 22 dana. Ustaše su me mučili na taj način, da su mi palili tabane, boli me iglom pod nokte, tukli žicom omotanom gumom, stavili mi na prsa dasku po kojoj su skakali. Boli su me noževima, pa imam na obim rukama vidljive ožiljke. Kroz cijelo vrijeme se čuo vapaj i zapomaganje i iz drugih samica, pa sam kasnije saznao, da su zatočenika Đogaš Josipa mučili na taj način, što su mu vezali ruke i noge u klupko i valjali ga po šiljcima čavala, koji su bili pribijeni u tu dasku. Sertić Đuro je mučen tako, da su mu ustaše rezali meso s bedara i ranu solili.

Vidio sam sa nekolicinom zatočenika mjeseca decembra 1944, kako su se Luburić, Matković, Ljubo Miloš, Stojčić i Kordić zabavljali na taj način, što su 19-godišnju djevojku Lončarević Maricu iz Plesma povalili golu golcatu na zemlju, noge joj raširili i razapeli na stol i palili cigaretama spolovilo, u koje su otresali pepeo.

Vidio sam, kako su ustaše prigodom likvidiranja djece u logoru bacili jedno dijete godinu dana staro u zrak, a drugi ga je ustaša dočekao na bajunet. Vidio sam također kako je ustaški vodnik Bračić Nikola zaklao zatočenika Šulekić Ivana iz Kozarice i pio mu krv. Ima bezbroj slučajeva mučenja, pa je nemoguće opisati sve načine, kako su ustaše mučili i ubijali zatočenike. Partizana Tomšić Valenta mučili su tako, da su mu u decembru 1944. odrezali jaja pa je od toga umro.“

U zapisniku od 18. maja 1945, koji je napravila Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske, a koja je prva uzimala svedočenja preživelih u Jasenovcu, Duzemlić je rekao: „Do dana mog hapšenja i sprovođenja u logor, do 21. decembra 1943, prijavljeno nam je 900.000 ubijenih u logoru.“

Izraženi sadizam Ljuba Miloša

Ustaše u Jasenovcu su se trudile da zatočenicima zagorčaju život do krajnih granica. Nije im bilo dovoljno da ih ubijaju, već su uživali u nanošenju stravičnih bolova žrtvama. Metode mučenja koje su se primenjivale su nepojmljive današnjem čoveku na ovim prostorima, pa se neretko govori o teorijama zavere i preterivanjima, a istina se prećutkuje i sakriva. Međutim, stvarnost je tih ratnih godina u NDH bila takva da je ustaška država za Srbe bila pakao na zemlji.

Svedok Flumiani Milan prisustvovao je jezivim scenama:

„Tek što smo stigli, nas sedamnaestorica, u Jasenovac u logor, ustaše su nas mlatili kundacima i doveli do 'Ciglane', gdje je Miloš Ljubo imao postrojene već dvije grupe, dok smo mi pristupili kao posebna treća grupa. Maričić je pitao Ljubu Miloša: 'U koga da najprije nišanim?', a Miloš je odgovorio: 'Gdje ih ima više', i uperili su oba strojne puške na onu četrdesetoricu iz prve dvije grupe i sve ih postrijeljali.

Potom je pitao prvog iz naše grupe, zašto je došao ovamo, a kad je ovaj odgovorio, da je kriv zato što se rodio kao Srbin, ubio ga je na mjestu. Onda je izdvojio advokata Laufera iz Zagreba te ga upitao šta je on, a kad mu je ovaj odgovorio šta je, pozvao ga je ovako: 'Ja advokate jako volim, dođi bliže' - i odmah ga je ubio. Kod trećega je ustanovio da je liječnik iz Zagreba, te mu naložio da pregleda onu dvojicu i ustanovi jesu li već mrtvi. Kad je ovaj liječnik potvrdio da jesu, obratio se na četvrtoga i saznavši da je i ovo jedan liječnik 'oprostio' je cijeloj grupi.“

Dubrovčanin Dr Josip Riboli je 1945. godine rekao da samo onaj ko je bio u Jasenovcu može da razume i shvati razmere užasa kojima su bili izloženi zatočenici. „O Jasenovcu se uopšte ne može pretjerivati. To su tako strašne stvari, takve strahote, da kada ih čovjek opiše i pročita, onda tek vidi da ih čitalac koji ih nije doživio neće moći da shvati, dok onaj koji je to prošao prosto ne može da shvati da je ipak bilo slučajeva da je netko izvukao živu glavu. I ja mogu slobodno da kažem da je jedan od najvećih razloga da je nekolicina ostala živa, taj što nitko od nas prilikom odlaska u Jasenovac nije zapravo znao kamo on to ide, odnosno nije znao što ga tamo čeka, jer da smo to znali, ne bi se nitko dao živ tamo dovesti.“ 

Josip je govorio o Miloševim metodama „lečenja“ zatvorenika:

„Kad je Ljubu Miloša zahvatio luđački napadaj, zajašio je konja i tjerao ga kasom po cijelom logoru, pucajući na grupe zatočenika, kojima nije uspjelo da se pravodobno negdje sakriju. Taj pogibeljni luđak imao je u zapovjedništvu logora sobu, koju je uredio kao nekakvu 'ambulantu'. Navukao je sam dugačku bijelu liječničku kecelju i poslao ustaškog stražara u židovsku baraku s porukom, da svaki Židov, koji je bolestan, može doći na liječnički pregled. Kad je žrtva došla u tu 'ambulantu', postavio ju je Miloš uza zid te jakim zamahom noža razrezao grlo, prerezao rebra i rasporio trbuh. On je tu 'operaciju' nazivao 'ritualno klanje Židova', te se njome jako ponosio.“

Spaljivali žrtve u pećima da bi sakrili tragove

Ustaše su težile tome da pronađu brže i efikasnije načine ubijanja zatvorenika i uklanjanja tragova, s obzirom na to da je redovnim metodama klanjem i streljanjem sprovođenje genocida nad Srbima išlo sporije nego što su zamišljali, a naročito su gubili mnogo vremena prilikom kopanja jama i pokopavanja ubijenih, posle čega su ostajali tragovi zločina.

Po uzoru na svoje nacističke mentore, ustaše su u jasenovačkom logoru gradili krematorijume, u kojima su spaljivali žrtve. Posao oko izgradnje krematorija bio je povjeren inženjeru Hinku Pičilliju, nadzorni­ku radne službe u logoru. Odlučeno je da se izgrade dva krematorijuma.

Pičilli je prikupio materijal i zidare pa je za kratko vreme bila gotova peć u blizini „Ciglare“, koju su zatočenici prozvali „Pičillijeva peć“. Kad je izgradnja peći bila dovršena, Pičilli je naredio da se pogube svi zidari, koji su bili zaposleni na gradnji, da se ne bi saznala njegova tajna. Svedoci Duzemlić Milan, Brejer Oto i Berger Egon svedočili su o stradanju ljudi u pećima:

„Ta je peć gutala svoje žrtve od konca mjeseca februara 1942, pa do maja iste godine, dakle skoro tri mje­seca, kad su je ustaše dali srušiti iz nepoznatih razloga, tako da od nje nije ostalo ni traga. Ustaše su u toj peći najprije spaljivali žene i djecu, koju su dovodili iz logora u Staroj Gradiški i drugih logo­ra. Tako su kroz tri mjeseca stizali u Jasenovac kamioni krcati žrtvama, te se zaustavljali u blizini 'Spremišta za ci­gle'. Tu su ustaše iskrcavali žrtve, a onda od vremena do vremena odveli po jednu do neke prostorije u blizini krematorija, gdje su je svukli do gola, udarcem po glavi omamili i bacili u peć. Odijelo, obuću i ostale stvari su na koncu slagali, sortirali i otpremili u skladište.“

Zatočenik Berger Egon opisao je samu egzekuciju:

„Ja sam kroz neko vrijeme prisluškivao iz jedne radionice, koja je bila u blizini krematorija, šta se tamo dogada. Čuo sam najprije zapomaganje, plač i vrisak, potom mukli glas kao da su se srušila teška željezna vrata. Iza toga je nastala tišina, plamen se pojavio iz ka­pe peći, no za kratko vrijeme čuo se jauk i vrisak nove žrtve.“

Bogdan Bogdanović u ulozi Ljuba Miloša u filmu „Dara iz Jasenovca“:

Ustaše su u ovoj peći spaljivali zatočenike iz logora, većinom stare, nemoćne i bolesne muškarce, ali i žene i decu. Prema iskazima svedoka broj žena i dece, koji su dovedeni iz logora u Staroj Gra­diški, kreće se oko 5.000, a broj žena i dece, koji su dovedeni iz drugih logo­ra i krajeva penje se na 10.000.

Svedoci su naveli da su ustaše žrtve omamili udarcima po glavi, pa ih bacali u vatru u nesvesnom stanju. Svedok Balija Branko tvrdio je da je čuo od ustaša da su bacali žive i svesne ljude u peć. Spaljivanjem su rukovodili pored Pičillija i Maks Luburić, Ljubo Miloš, Matković Ivica, Zrinušić Ante i Mandić Ante.

U septembru 1944. Ljubo Miloš je postavljen za upravnika logora Lepoglava. On je krajem 1944. i početkom 1945, kada je bilo jasno da će nacisti i ustaše izgubiti rat, zajedno s bivšim zapovednicima logora III Ciglana Jasenovac, Dinkom Šakićem, Miroslavom Majstorovićem i Hinkom Pičillijem radio na organizaciji uklanjanja tragova zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima iskopavajući i spaljujući leševe zatvorenika.

Miloš je o tome svedočio je na suđenju: „Početkom aprila 1945. pozvao nas je Luburić i uputio mene i Šakića u Jasenovac da Pičili organizira spaljivanje tragova. Kako mi nismo mogli pronaći jame, to smo zatražili od Majstorovića te je i on došao u Jasenovac, i po naređenju pukovnika Džala, koji je u to vrijeme preuzeo zapovjedništvo zdruga, zajedno sa satnikom Pudićem, satnikom Sudarom i još nekoliko zastavnika iz Pičilijeve grupe, izvršili smo spaljivanje tragova u Gradini i Uštici.”

Kraj rata, operacija „Gvardijan“ i suđenje

Ljubo Miloš je posle rata uspeo da pobegne u Austriju, gde se uključio u rad ekstremne ustaške emigracije. U sklopu diverzantske akcije, ubacio se ilegalno sa grupom ustaša u Jugoslaviju u leto 1947. godine s ciljem organizovanja križara radi otpora komunističkoj vlasti, ali je njega, Antu Vrbana i druge ustaše UDB-a otkrila i uhapsila u operaciji „Gvardijan“ 20. jula.

Godine 1948. održano je suđenje Ljubomiru Milošu u Zagrebu, na kom je hladnokrvno priznao zlodela.

„Tu su izginule stotine i stotine hiljada ljudi. Sada zamislite koliko je tih ljudi imalo žena, sestara, dece, braće i rodbine. Koga ste vi obuhvatili svojim progonima i klanjem? Vi ste obuhvatili čitav hrvatski narod. Pobili ste stotine i stotine hiljada ljudi. Što je onda u stvari bila čitava ta NDH? Ja tvrdim da je to bila organizacija mučilištva za uništavanje naroda. Šta kažete na to?”, upitao je Miloša tužilac Hrnčević.

„Ne mogu drugo reći nego da imate pravo”, odgovorio je Miloš, pa koji tren kasnije potvrdio da je Jasenovac bio logor za uništavanje ljudi, kakvi su u tom periodu postojali u nacističkoj Nemačkoj.

„Osećam se potpuno krivim”, poentirao je.

Oko 1200 građana moglo je suđenje da prati uživo, a ostali su bili informisani putem novina koje su detaljno izvještavale o procesu.

Na pitanje tužioca da pojasni svrhu likvidacija, Miloš je odgovorio: „Da se uništi srpstvo, da se unište Srbi u Hrvatskoj.” Potom je dodao: „Nije postavljen cilj da se izoliraju i pohvataju predstavnici velikosrpstva i četništva, nego da se uništi što više Srba, bez obzira na starost i pol. Ovo uglavnom važi i za Židove.”

Miloš je priznao i kako je celo rukovodstvo NDH tačno znalo i odobravalo sve šta se događa u logorima. 

„Da li je Pavelić ikad požalio Jasenovac?” upitan je.

„Požalio nije nikad. To je sigurno”, odgovorio je Miloš koji je, prema sopstvenom priznanju, u aprilu 1946. pratio i osiguravao prelazak ustaškog poglavnika iz Austrije u Italiju.

„Je li Pavelić ikad rekao: Pretjerali smo, to nije trebalo?” nastavio je tužilac.

„To nije rekao. Kada smo dobijali novine iz Jugoslavije, pa je on vidio u njima neke ljude koji su bili po zatvorima ili u Zagrebu za vrijeme NDH, uvijek je govorio: ‘Šteta, pogriješili smo što tog i tog nismo zaklali.’ To je govorio”, rekao je Ljubo Miloš. Potvrdio je i da su logoraši u Jasenovcu „strijeljani za najmanje greške”.

Ljubo Miloš je osuđen na smrt vešanjem 20. avgusta 1948. godine. 

U optužnom predlogu protiv Dinka Šakića devedesetih godina, između ostalog spomenuto je i ime Ljubomira Miloša: „U 12. mjesecu 1942. godine i tokom 1943. u 'Sabirnom logoru Jasenovac' kao šef Općeg odjela i zamjenik zapovjednika zajedno sa zapovjednicima Ivanom Matkovićem i Ljubom Milošem proveo likvidaciju oko 70 zatočenika tzv. 'Logora 3-C' njihovim zatvaranjem u posebno ograđen prostor i izgladnjivanjem do nastupa smrti...”

Lik Ljuba Miloša obrađen je u filmu „Dara iz Jasenovca” iz 2021. godine, a glumio ga je Bogdan Bogdanović.

Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.

Bonus video: „Režim u NDH je najmonstruozniji u istoriji ljudskog roda”