Nikolu je u svet glume uveo baš njegov deset godina stariji brat Slavko.
"U nižim razredima gimnazije sam lepo slikao, pa sam, u vreme kad je moj brat Slavko bio glumac i profesor glume u Novom Sadu, u istom gradu polagao prijemni ispit za srednju umetničku školu. Ali, on mi je javio da prijemni nisam položio, pa sam završio Akademiju za glumu. Međutim, pre deset godina sam saznao pravu istinu. Slavko mi je pred kraj života, ničim izazvan, preneo pozrav neke žene koja žali što nisam pošao u umetničku školu, kad sam već 'položio prijemni ispit'... Ništa nisam pitao Slavka, a sve sam razumeo. On je u vreme boravka u Novom Sadu živeo sam. Ja bih mu tu bio samo smetnja. Zato mi je, nesvesno, javio da nisam položio prijemni i tako me iz slikarstva uveo u glumu", rekao je jednom prilikom Nikola.
Slavko je debitovao na filmu 1947. godine i to u delu "Živjeće ovaj narod", dok je 1953. godine na sceni novosadskog SNP-a, kada je njegov umetnički potencijal prepoznao Velibor Gligorić, tadašnji upravnik JDP-a koji je voleo da kaže da je Simić njegov izum.
Bio je predsednik Saveza dramskih umetnika Srbije u periodu od 1968. do 1973. Dobio je Vukovu nagradu, u isto vreme kada je njegov mlađi brat nagrađen "Ćuranom".
Dobitnik je niza nagrada, među kojima su i Vukova nagrada, Zlatna kolajna na Prvom Festivalu monodrame i pantomime, "Ćuran" za najbolju ulogu na Danima komedije u Svetozarevu, Zlatni lovor vijenac na sarajevskom MESS-u...
Jedna od poslednjih uloga bila mu je uloga pijaniste u prvoj sezoni serije "Otvorena vrata".
Svoje oči je zauvek zatvorio u 83. godini, nakon duge i teške borbe sa rakom.
