Foto: Marina Lopičić

kolumna

FAMOZNO SVETISLAV BASARA: Kontekstualizacija 2! Pop Đujić je bio četnik, sarađivao je sa okupatorom. Ma je li, bogati!

Lični stav

Za razliku od Jermena, koji su gotovo istrebljeni 25 godina pre Jasenovca, hrvatski Srbi nisu bili goloruki građani drugog reda u Otomanskoj imperiji, nego pripadnici većinskog naroda u zemlji u kojoj su njihovi sunarodnici zauzimali sve vodeće pozicije u vojsci i policiji.

Jeste ta zemlja u rekordnom roku kapitulirala pred najezdom Vermahta, ali ako se već znalo kakvi su Pavelićevi planovi - a on ih nije ni krio - zašto se pre kapitulacije niko u Srbiji nije setio da preduzme neke mere za sprečavanje neminovnog pokolja i zašto, ako ništa, Srbima iz Hrvatske i Posavine nije bar podeljeno oružje da se sami suprotstave ustaškoj hordi.

Sad će glasovi iz Kitaj-Goroda da zagraje: ali kako bi se neobučeni seljaci mogli suprotstaviti organizovanoj vojnoj sili? Vrlo lako. Ustašku „zastrašujuću i obučenu vojnu silu“ nisu sačinjavali vojnici Legije stranaca i pitomci za Vest Pointa, nego s koca i konopca skupljeni seoski đilkoši, kelneri, šloseri i prigradski lumpeni koji su hrabri samo pred nemoćnima i nenaoružanima.

Ono što nisu znali - ili nisu hteli da znaju - nacionalni stratezi iz Beograda, znao je otresiti dalmatinski pop Đujić, koji je još sredinom tridesetih, neposredno posle atentata na kralja Aleksandra, videći kuda stvari idu, stao sakupljati oružje i organizovati paravojne jedinice.

Sad će zagrajati glasovi iz Euromahale: ali pop Đujić je bio četnik, sarađivao je sa okupatorom. Ma je li, bogati. Ko bi očekivao od jednog popa da formira četnički odred, a ne anarhističku brigadu. Đujić je, fakat, sarađivao sa okupatorom, znao je da pripuca i po partizanima, ali bitno je da u Severnoj Dalmaciji i delovima Zapadne Bosne nije bilo nikakvih Jasenovaca i Gradiški, i ne samo da nije bilo masovnih pokolja nego ustaške postrojbe nisu mogle ni prismrdeti na teritoriju pod Đujićevom kontrolom, a kad bi pokušale da prismrde, prolazile su kao bose po trnju.

Pri svemu tome pop vojvoda Đujić nije imao na raspolaganju divizije nego 350 (i slovima - trista pedeset) naoružanih ljudi. Pisac hoće da kaže da se mnogo može kad se hoće i naročito kad se stisnu muda.

Ali sa druge strane, zašto bi beogradske vlasti i nacionalni stratezi priticali sabraći iz Hrvatske u pomoć ‘41. kad im nisu pritekli u pomoć ni ‘95. Premotajmo film. Beogradski nacionalni stratezi su početkom devedesetih nahuškali hrvatske Srbe na pobunu i stvaranje raznoraznih SAO Krajina, da bi ih potom nahuškali da odbace plan Z4, koji je predviđao ono što je Koštunica uzalud nudio Albancima - manje od nezavisnosti, više od autonomije - da bi se na kraju, kad je hrvatska vojska krenula u akciju proterivanja (i mestimičnog ubijanja) Srba, napravili ludi i da bi, na kraju svih krajeva, preduzimljivi Srbi iz Srbije kolonama izbeglica iz Hrvatske prodavali flašu vode za pet maraka.

Ono što Paveliću nije uspelo ‘41 - da Hrvatsku očisti od Srba - uspelo je Tuđmanu uz prećutnu asistenciju Miloševićevog režima, a nama je preostalo samo da se češkamo po glavi sve dok se jednoga dana ne zapitamo da li baš sva zla ovog sveta dolaze odnekud drugde, a ne iz nas samih.