FAMOZNO: Neznanje prirode i društva
Za razliku od Nj. s. Porfirija, koji u svojim motivacionim pretprazničnim govorancijama neprestano govori da „mi znamo ko smo i šta smo“, Zoran Đinđić je u svojim filozofsko-političkim tekstovima tvrdio da smo mi „društvo koje ne zna ništa o sebi“.
Nismo, doduše, usamljeni u tom neznanju, američki pisac Sol Belou je, recimo, pisao da je „ono što se u civilizovanim zemljama zna i ono što se pretpostavlja da ljudi znaju, velika nepoznanica“, ali ako i nismo usamljeni, onda smo kao i u svemu drugom lideri u regionu, a verovatno i u Evropi.
Ono što se u ovdašnjoj javnosti smatra znanjem o nama - da ne kažem baš poznavanjem srpske prirode i društva - nije saznavano postupno, niti je sublimat istorijskog iskustva, nego je prefabrikovani konstrukt, sklepan u prvoj polovinu 19. veka, koji je javnosti lažno predstavljen kao srpska tradicija.
Koje nije bilo ni u naznakama. U orijentalnim despotijama, kakva je bila Otomaska imperija - pod čijim jarmom smo robovali 400 i kusur godina - nije bilo nikakvih tradicija, ne samo za porobljene narode i narodčiće nego ni za koga. U Otomanskoj imperiji - a i u nekim savremenim islamskim zemljama - smatralo se (i smatra se) da osim Kurana nema nikakve druge istorije i nikakve druge tradicije, a da je sultan neprikosnoveni vlasnik svih zemalja, dobara i ljudi.
To je bio razlog zbog koga Ataturk - tvorac verovatno najvećeg kopernikanskog obrta u istoriji ljudskog društva i kulture - nije davao ni pet najsitnijih para za polumilenijumsku otomansku tradiciju, štaviše je na tu imperiju i njenu tradiciju gledao poprekije od srpskih teoretičara petovekovnog ropstva, jer je Otac turske nacije Kemal-paša - umal’, grešna mi duša, ne napisah Ćosić - smatrao (i to ne bez dobrog razloga) da je Otomanska imperija bila tamnica turskog naroda.
Moderna Turska Republika je počela od nule, prethodno uklonivši sve otomanske identitetske znamenke, počev od zamene arapskog pisma latiničnim, pa onda redom. Slično su postupili i Jevreji, koji novostvorenu državu Izrael nisu povezivali u nategnuti kontinuitet sa Solomonovim i Davidovim carstvijima - mada duhovnu vezu sa njima nikada nisu prekidali - nego su takođe počeli od nule. I bogme daleko dogurali.
Zahvaljujući našim posebnostima, drevni očevi naše državnosti i njihovi podguzni paraistoričari nisu postupli tako, nego su, iz razloga nepoznatih čak i redakciji, novostvorenu kneževinicu formatizovali kao reinkarnaciju Dušanovog carstvija. Ne kažem da je trebalo zaboraviti Dušanovo i ostala srpska carstvija, naprotiv, trebalo ih je brižljivo čuvati u pamćenju, ali kao nešto što je bilo jako davno u prošlosti, a ne kao nešto što će - samo ako se malo potrudimo - biti obnovljeno u doglednoj budućnosti, koja se mic po mic otegla na 200 godina i zbog koje mic po mic postajemo prošlost.
To bi bilo neznanje prvo, kardinalno. Moralo se znati - eh, moralo, ni sad se ne zna - da pokušaji obnove političkih tvorevina koje su završile u roptarnici istorije neminovno vode u roptarnicu istorije. Ovo bi bilo sve za danas. O još nekim neznanjima možete se obavestiti sutra.
"SLOBODNOG ČOVEKA NE MOŽETE DA UPLAŠITE" Vučić pozvao građane na veliki svenarodni sabor u Nišu: Da pokažemo kako pristojna i normalna Srbija funkcioniše