Fudbalska reprezentacija Hrvatske apsolutni je hit ovogodišnjeg Svetskog prvenstva i veoma je blizu da prvi put u istoriji igra finale na najvećem turniru. Hrvati su se plasirali među četiri najbolje selekcije i sa Engleskom će se u sredu boriti za najveći uspeh i korak više od legendarne generacije 1998.
Pažnja koju privlače ‘Vatreni’ nije mogla da skrene sa Subašićevog lika jer je baš pre tih skoro 34 godine rođen u Zadru, u "mešovitoj" hrvatskoj porodici – otac Jovo je bio pravoslavac iz Zagrada kod Benkovca, dok je majka Boja katolkinja.
Tim povodom nastao je autorski komentar , nazvan "A šta bi bilo da nije znao da brani?":
"Kad su 90-ih godina na prostoru Jugoslavije počeli bratoubilački ratovi, u javnoj komunikaciji se isprva stidljivo, a potom sve češće pojavljivala jedna fraza koja je bila opšteprihvaćena. Ta fraza je glasila "Nije se znalo ko je ko".
Tu frazu naširoko su koristili ljudi iz etnički složenih regiona, kao što su Slavonija, Vojvodina ili Bosna. Koristili su je, međutim, i ljudi koji su odrasli u višenacionalnim ambijentima garnizonskih gradova, poput Pule, Karlovca, Zadra ili Splita. U tim su sredinama školske klupe, kancelarije, klinike i zbornice punili ljudi raznih južnoslovenskih narodnosti ili ljudi čija se narodnost nije mogla svesti na jedno pleme. Pritom ta etnička zamagljenost nije tražila odviše mimikrijskog truda. Svi su ti “nije se znalo ko su” govorili u osnovi istom hrvatsko-bosansko-srpskom štokavicom, s istim nijansama lokalnog akcenta i leksike. Osim ako nisu bili muslimani, nosili su ista opšta imena južnoslovenskog područja.
Sve te Gorane, Nenade, Zorane, Vesne i Branke dodatno su prikrivala prezimena, koja su se u štokavskom području često svodila na jednostavne patronime ili zavičajna klanovska prezimena koja su bila pravoslavna i katolička. Niko nije mogao “znati” jesi li katolički ili pravoslavni Vranković i Beader, niko nije mogao da zna da li je neko katolički Milošević iz Sinja, katolički Lukić iz Bosne ili katolički Jovanović iz Podstrane. Niko u to nije mogao da ima uvid, a službena je ideologija, na tome joj hvala, podučavala da to nije ni važno. Ako je nešto u titoističkoj ideologiji bilo dobro, onda to svakako jeste. Takav je bio svet u kom sam ja odrastao. Verujem da je i među vama koji ovo čitate mnogo onih koji su isto tako odrasli u takvom svetu", navodi novinar "Jutarnjeg lista" Jurica Pavličić.
"Hrvatski nacionalni junak Danijel Subašić rastao je u vremenima kad se taj i takav svet stvarao. Golman hrvatske fudbalske reprezentacije imao je šest godina kad je taj svet prevladao. Imao je sedam godina kad su oni koji su "tačno znali" ko je ko u njegovom gradu Zadru u jednoj noći porazbijali desetine srpskih lokala i prodavnica, svakako zato što su "tačno znali" da su srpski. U tom vremenu, u toj zemlji i u tom gradu hrvatski nacionalni junak odrastao je kao jedan od onih za koje se, eto, "nije moglo znati", ali se ipak "znalo" ko je ko. Odrastao je kao dete pravoslavca iz Zagrada kod Benkovca, koji se, da stvari budu još jasnije, zvao Jovo. Ali, odrastao je i od majke katolkinje koja, da stvari budu zamršenije, nosi ime koje može i ne mora biti “naše” - Boja.
Odrastavši u tom i takvom svetu, hrvatski nacionalni junak prošao je sav jad razvoja hrvatskog nogometa. U klubu u kom je ponikao bio je na ledu. U menadžersko ropstvo je pokušao da ga uvuče Mamićev zadarski klon, član HDZ-a, klupski šef i mafijaš Reno Sinovčić. Zbog sukoba menadžera mladi golman je pre 20. godine života morao da beži u Zagreb i da prijavljuje pretnju. Priča Danijela Subašića, ukratko, tek je nešto dramatičnija od priča desetine dece robova koje finansijski cuclaju i kao roblje preprodaju hrvatski mamićoidi. No, priča zadarskog čuvara mreže imala je, uz opšte i tipske nevolje hrvatskog fudbalskog blata, imala još jednu specifičnu, manjinsku. Mladi zadarski golman, naime,"nije baš" bio Hrvat. Odnosno, on jeste bio poluhrvat, za sebe je tvrdio da jeste Hrvat i da jeste katolik po rođenju, ali u svetu u kom "se znalo" ko je ko, takođe se jako dobro "znalo" da se njegov otac zove Jovo. Toliko se to "znalo" da je i budući tast pretio ćerki da će je ubiti zato što se zabavlja sa momkom jeretičke, trofazne krvi.
To je, ponavljam, svet u kom je odrastao Danijel Subašić. To je svet u kom bi se on sto puta mogao okrenuti na glavu, sto puta bi mogao da primi katolička obeležja i da se na DNK majke Boje, no u tom svetu bi se "znalo" da je on sin Jove, a ta činjenica bi mogla da obeleži njegov život. U tom svetu Danijel Subašić teško da bi mogao da radi u javnom sektoru, ne bi mogao postati direktor, profesor istorije, ne bi od HDZ-a dobio ugovor za ordinaciju ili posao u elektroprivredi, a ako bi nešto od toga i dobio ili mogao, mogao bi tek uz mimikriju i dokazivanje lojalnosti. To je svet koji je čekao zadarskog Danijela. To je svet u kom bi živeo da nije jedne činjenice koja je promenila sve. A ta je "potankost" da je - znao da brani.
Zbog te "potankosti" za Srbinovog sina su se otimali hadezeovski, kriminalni menadžeri. Zbog te "potankosti" dospeo je prvo na "Poljud", pa u Monako. Zbog te "potankosti" je dospeo u reprezentaciju, gde je niz godina delio svlačionicu s ustašoidnim zemljakom iz Pridrage, Josipom Šimunićem. Zbog te "potankosti" dospeo je na gol nacionalnog tima. Zbog te "potankosti" je u nedelju u Nižnjem Novgorodu obranio Dancima tri penala. Zbog te "potankosti" ovog vikenda je postao nacionalni heroj", navodi se dalje u autorskom tekstu "Jutarnjeg lista".
"A onda se dogodio perverzni medijski obrt. Onog časa kad je momčina iz Benkovca obranila Dancima tri penala, srpski tabloidi su slavodobitno "otkrili" da je Subašić Jovov sin, te da Hrvatska plasman u četvrtfinale duguje jednom dalmatinskom Srbinu. A kad su Srbi u Subašiću "otkrili" Srbina i pravoslavca, s hrvatske strane je krenula medijska mobilizacija. Svi hrvatski kolumnisti, blogeri i anonimni komentatori jednoglasno su prionuli tome da srpske kolege nauče kako njihov aršin roda i krvi ne pripada savremenom svetu. Svi su se silno trudili da podsete "one preko" kako nema veze šta je nekome otac, nego kako se oseća i kojoj kulturi pripada. Kako nije važno što je neko po rodu i krvi, nego po ustavnoj, građanskoj pripadnosti. Svi su se najednom potrudili da prisete kolege s one strane Drine da se "ne može znati ko je ko" i da to u Hrvatskoj nije važno.
I sve je to lepo. Osim što tu postoji jedan problem. Problem je što te iste vrednosti hrvatska javnost, politika i građani ne primjenjuju na sve Jovove sinove. Te im vrednosti odjednom postanu mile tek onda kad Srbin zna da brani, kad dobije Nobelovu nagradu ili izmisli naizmeničnu struju.
U nekom paralelnom svetu, stasiti Zadranin Danijel Subašić mogao je da ne igra. Mogao je da završi nekakvu školu, da nauči zanat i da bude tek anonimni Zadranin u ranim tridesetim godinama. Nisam siguran da bi i tada anonimna hrvatska gomila na njega primenjivala iste kriterijume koje primenjuje sada. Nisam siguran da li bi i tada bilo nevažno ko je kome otac, nego kako se oseća i kojoj kulturi pripada. Nisam siguran da bi im i tada bilo nevažno šta je neko po rodu, nego samo po ustavnoj, građanskoj pripadnosti. Nisam siguran da bi i za tog Subašića važilo da se "ne može znati tko je tko" i da to u Hrvatskoj nije važno. Nisam siguran da bi taj drugi Subašić izbegao da mu u "staklenoj noći" 1991. godine ne smrskaju prodavnicu.
Stoga svako ko namerava da kliče "ovom" Jovovom sinu, prvo treba da razmisli: "Šta bih mislio o njemu da nije veliki golman, nego službenik? I da li bi se i tada držao toga da "nije važno ko je ko?" Ili bi, da se na glavu okrene, Danijel za nas bio "tek" - Srbin?", zaključuje novinar "Jutarnjeg lista".
kurir.rs / Jutarnji.hr
NE PROPUSTITE
