100 GODINA MOJKOVAČKE BITKE: Ne zaboravimo herojsku žrtvu crnogorske vojske za srpsku braću!
Foto: Printskrin RTS

Najsvetliji primer čojstva i junaštva

100 GODINA MOJKOVAČKE BITKE: Ne zaboravimo herojsku žrtvu crnogorske vojske za srpsku braću!

Crna Gora -
MOJKOVAC - Jedan od najsvetlijih primera žrtvovanja u Prvom svetskom ratu bila je Mojkovačka bitka na Badnji dan i Božić 1916, kada je Sandžačka vojska Kraljevine Crne Gore zaustavila austrougarsku ofanzivu i pomogla srpskoj vojsci da se povuče iz pravca Peći preko albanskih i crnogorskih planina ka Jadranskom moru i kasnije Krfu.

Mojkovačka bitka je vođena 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca i njom je komandovao serdar Janko Vukotić. To je ujedno bila i poslednja vojna operacija Vojske Kraljevine Crne Gore, koja 1918. godine ulazi u sastav Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije.

Mojkovačka bitka je zapravo završna faza jedne veće vojne operacije, a odnosi se na dejstvo crnogorske Sandžačke vojske, koja je branila front od Višegrada do Mojkovca od oktobra 1915. do januara 1916. godine.

U početku nije bilo većih okršaja, ali kada je austrougarska vojska primetila da srpska vojska ima nameru da se povlači preko teritorije Kraljevine Crne Gore, shvatila je da bi presecanjem tog povlačenja u potpunosti razorila srpsku vojsku i istovremeno zauzela Crnu Goru.

Tada austrougarska vojska sva raspoloživa sredstva šalje u tom pravcu. Glavni deo austrougarske vojske, 20.000 vojnika sa oko 70 topova, nalazio se na liniji Rožaje - Sjenica - Bijelo Polje.

Serdar Janko Vukotić
Serdar Janko Vukotić

Drugi deo je napadao iz pravca Pljevalja prema Priboju i dalje prema Mojkovcu i Bijelom Polju. U Boki su bile koncentrisane jake trupe sa više od 200 topova usmerenih ka Lovćenu.

Stanje u crnogorskoj vojsci bilo je veoma teško. Vojnici su bili slabo obučeni, posebno za zimske uslove. Nosili su ono što su od kuće poneli.

Ukupan broj vojnika u crnogorskoj Sandžačkoj vojsci na Mojkovcu bio je oko 6.500, a predvodio ih je serdar Janko Vukotić.

Austrougarska vojska je angažovala dve divizije: 53. generala Pongraca i 62. generala Kalzera. Ukupno je bilo 14.000 dobro naoružanih i obučenih boraca, uz rezervu i logističku podršku. Snage koje su obezbeđivale krila ovim divizijama činilo je 20.000 vojnika pod komandom generala Rajnera, uperenih ka Mojkovcu i Tari.

Vojska je bila opremljena puškama, tzv "mauzerke", zatim sa 45 topova i na desetine mitraljeza i ogromnom municijom koja se nije štedela.

Kralj Nikola sa načelnikom štaba crnogorske vojske Božidarom Jankovićem
Kralj Nikola sa načelnikom štaba crnogorske vojske Božidarom Jankovićem

Do glavnog okršaja došlo je u okolini Mojkovca. Na Badnji dan, 6. januara, general Rajner izdaje naredbu za napad, misleći da će naići na nespremnu crnogorsku vojsku. Na udaru 6. austrougarskog puka, na Razvršju i Bojinoj njivi našao se Donjomorački bataljon Kolašinske brigade.

Uz juriše i protivjuriše položaji su naizmenično prelazili sa jedne na drugu stranu, ali je Donjomorački bataljon uspeo da zadrži položaj do popodne.

Posle toga, pod snažnim udarom topova i jurišima, austrougarska vojska uspeva da osvoji Bojinu njivu, ali ostali delovi Kolašinske brigade, posebno oni sa Razvršja koje je bilo strategijska tačka za prodor ka Mojkovcu, čvrsto su zadržali neprijatelja.

Osvajanjem Bojine njive i Uloševine, Austrougari su ugrozili ključnu odbranu "mojkovačkih vrata".

Prema proceni serdara Vukotića, sledeći dan bio je ključan, zato napušta štab u Kolašinu i odlazi na položaje kod Mojkovca, gde sa brigadirom Petrom Martinovićem i članovima divizijskog štaba donosi odluku da se izvrši kontranapad.

U zoru, na Božić, 7. januara, Uskočki bataljon, pod okriljem noći i jutarnje magle, kreće ka neprijateljskim položajima. U snegom zavejanim brdima počinje borba, uz grmljavinu topova i zvukove bajoneta.

Sa njihove desne strane nalazi se Kolašinski bataljon, i kad se borba rasplamsala, našli su se jedni pored drugih.Prvi juriš nije uspeo. Počinju i drugi siloviti juriš, ne brinući za žice i granate koje su besomučno padale.

I taj drugi juriš je odbijen, tako da je Bojina njiva ostala u rukama Austrougara. Serdar Janko Vukotić naređuje da se jedina rezerva, Drobnjački bataljon, uvede u borbu i po "svaku cenu" zauzme Bojina njiva.

Bataljon je otpočeo napad i uspeo da zauzme prvi red rovova, ali ne i drugi, pa su se vratili na polazne položaje. Posle kratkog predaha i pripreme, sve tri čete poravnavaju se u jednu liniju, i posle kratke paljbe svi zajedno kreću u siloviti juriš.

Neprijatelj nije mogao da se odupre brzom prodoru Drobnjaka, koji su uletali u rovove i borbom izbliza, na nož i bajonet, zauzimali jedan po jedan. Pod silinom juriša, neprijatelj napušta Bojinu njivu.

Borbe oko Mojkovca su vođene još nekoliko dana, ali ne onom jačinom kao što su bile 6. i 7. januara.

"Iako zalud", kako je serdar Janko Vukotić rekao u poslednjoj poruci svojim junacima, bitka je dobijena i okončana 10. januara, a slava oružja crnogorske Sandžačke vojske u, kako su ga Crnogorci nazivali, Veljem ratu, krunisana je mojkovačkom pobedom i ispunjenjem duga prema bratskoj srpskoj vojsci.

Delovi dve austrougarske divizije, 53. i 62, ukupno 14 bataljona, zaustavljeni su i naterani na povlačenje.

Tri velika dana na Mojkovcu protekla su u neprekidnim borbama. Crnogorska Sandžačka vojska je bila svesna da je to bitka za uspešno povlačenje srpske vojske zbog čega austrougarska armija nije uspela da zatvori "mojkovačka vrata".

Najveći značaj Mokovačke bitke bilo je sprečavanje austrougarske vojske da preseče povlačenje srpske vojske preko albanskih i crnogorskih planina, i dalje ka Krfu.

(RTS, Foto: Printskrin RTS)

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track