Građani iz svih delova Srbije 5. oktobra 2000. došli su u Beograd. Demonstranti su stizali na plato ispred tadašnje Savezne skupštine SRJ, a bilo ih je toliko da je kolona autobusa, automobila i kamiona kojima su pristizali bila duga desetinama kilometara. Na pojedinim lokacijama probijali su buldožerima policijske blokade, u čemu su se istakli Čačani predvođeni Velimirom Ilićem. Okupilo se tada više stotina hiljada nezadovoljnih. Sve ostalo je istorija...
Razlog pobune dobro poznat - pokušaj krađe predsedničkih izbora, tj. odbijanje tadašnjeg predsednika Slobodana Miloševića da prizna rezultat predsedničkih izbora održanih 24. septembra na kojima je izgubio od kandidata Demokratske opozicije Srbije (DOS) i lidera Demokratske stranke Srbije (DSS) Vojislava Koštunice.
Burno je bilo tog dana. Još tokom pre podneva policija je upotrebila suzavac ne bi li sprečila demonstrante da uđu u Skupštinu. No, ta akcija policije bila je bez uspeha. Demonstranti su upali u zgradu Savezne skupštine, koju su demolirali i zapalili, a isto je bilo i sa zgradom Radio-televizije Srbije (RTS) u Takovskoj ulici. Iz Skupštine je tada odneto više desetina vrednih umetnina. Umesto daljih akcija protiv demonstranata, policija je ubrzo prestala da pruža otpor i mahom se pridružila građanima. U večernjim satima građane je sa terase Skupštine Beograda pozdravio novi predsednik SRJ Vojislav Koštunica, a narednog dana, 6. oktobra, Milošević je priznao izborni poraz i čestitao mu. Koštunica je 7. oktobra položio predsedničku zakletvu pred poslanicima kao prvi demokratski izabrani predsednik Jugoslavije.
Danas, 21 godinu kasnije, veliki deo političkih aktera 50. oktobra je van politike ili nisu više živi.
Slobodan Milošević je juna 2001. izručen Haškom tribunalu, gde mu je suđeno za zločine iz devedesetih. Umro je 11. marta 2006. u svojoj ćeliji u pritvoru Haškog tribunala. Njegova supruga Mira Marković pobegla je u Rusiju, gde je i umrla 2019.
Koštunica je već godinama u političkoj penziji, a Zoran Đinđić ubijen je kao premijer Srbije 12. marta 2003. u dvorištu zgrade Vlade Srbije.
Inače, protest protiv režima Slobodana Miloševića započeo je zapravo štrajkovima rudara u rudnicima "Kolubare" 29. septembra 2000, što je rezultiralo većim zastojem u proizvodnji struje u Srbiji. Štrajk je počeo i u rudnicima Majdanpeka i Kostolca, u rafineriji u Pančevu. U demonstracijama 5. oktobra 2000. poginula je Jasmina Jovanović iz Miloševca kod Velike Plane, koja je pala pod točkove kamiona. Momčilo Stakić iz Krupnja je umro od srčanog udara. Ukupno je bilo povređeno 65 ljudi.
Na protestima do kraja
Džo Bagerista jedan od simbola
Ljubisav Đokić, poznatiji kao Džo Bagerista, jedan je od simbola petooktobarskih demonstracija 2000. Postao je poznat kada je tokom demonstracija svojim bagerom probio policijske barikade i krenuo na zgradu RTS. Do kraja života pojavljivao se na gotovo svim većim protestima širom Srbije, a umro je u Beogradu prošle godine u 77. godini.
Govor kojim je priznao rezultate
Imaću više vremena za unuka
Milošević je 6. oktobra 2000. priznao poraz.
- Hvala onima koji su mi ukazali poverenje i glasali za mene, ali da se zahvalim i svima koji za mene nisu glasali jer su mi sa duše skinuli jedan veliki teret odgovornosti koji nosim već punih deset godina... Imam nameru da se malo odmorim, da provedem više vremena sa svojom porodicom, posebno sa svojim unukom Markom, a onda posle toga da nastavim da, pre svega, jačam svoju partiju - rekao je tada Milošević.
Članovi DOS
Demokratska stranka
Demokratska stranka Srbije
Demokratska alternativa
Nova Srbija
Građanski savez Srbije
Demohrišćanska stranka Srbije
Liga socijaldemokrata Vojvodine
Socijaldemokratska unija
Savez vojvođanskih Mađara
Reformisti Vojvodine
Sandžačka demokratska partija
Koalicija Vojvodina
Socijaldemokratija
Pokret za demokratsku Srbiju
Liga za Šumadiju
Nova demokratija
Demokratski centar
Uz DOS su bili G17+ i Otpor
Lideri DOS
Zoran Đinđić
Vojislav Koštunica
Nebojša Čović
Velimir Ilić
Dragoljub Mićunović
Vladan Batić
Žarko Korać
Jožef Kasa
Ivana Žigić/ Foto/Source:Youtube Printscreen