Dok su se na književnoj sceni prebrojavali podobni i nepodobni, a Sajam knjiga klizio iz ruku čitalaca, roman "Učitelj mačevanja", koji je izdala Laguna, planuo je u više od deset hiljada primeraka za svega nekoliko nedelja. Dejan Stojiljković to ne vidi kao čudo. Publika se zasitila devedesetih i dnevne politike, pa je potražila priču o despotu Stefanu Lazareviću i Angorskoj bici 1402. godine. Niški pripovedač i "penzionisani filmski scenarista" i dalje odbija da se preseli u Beograd. Iz svoje baze na jugu posmatra kako je publika prihvatila seriju "Konstantinovo raskršće" (emituje se subotom i nedeljom na Superstar kanalu), dok za sledeću godinu već sprema nastavak serijala pod nazivom "Pad Zlatne kapije". Sa Stojiljkovićem smo za Kurir razgovarali o tome zašto od Vuka Brankovića uporno pravimo dežurnog krivca, o rezultatima izbora i stanju u kulturi.

Dejan Stojiljkovic 1 foto privatna arhiva.jpg
Foto: Privatna Arhiva

Roman "Učitelj mačevanja" planuo je u više od 10.000 primeraka za svega nekoliko nedelja. U zemlji gde se i deseti deo tog tiraža smatra podvigom, da li vas je ovaj stampedo čitalaca iznenadio?

- I jeste i nije. U trenutku izlaska knjige imali smo ne baš lepu situaciju na književnoj sceni, gde je Sajam knjiga bukvalno otet od čitalaca, pisaca i izdavača, podelu književnika na podobne i nepodobne, diskriminaciju knjiga na osnovu pisma kojim su štampane... Ali "Učitelj mačevanja" je knjiga koja u svojoj srži slavi borbu za slobodu, pobedu svetla nad mrakom i izuzetne ljude koji su u našoj istoriji blistali vrlinom, znanjem i verom u bolje sutra. Mislim da su čitaoci to prepoznali. Takođe, ovo je četvrti deo serijala započetog romanom "Duge noći i crne zastave" i mnogi su bili nestrpljivi da ga pročitaju. Možda je toj velikoj popularnosti knjige pridoneo i svojevrstan zamor čitalačke publike na teme kao što su devedesete, ratovi i politika i naprosto su želeli dozu čistog srednjovekovnog superherojskog eskapizma.

Priču u romanu otvarate i zatvarate Angorskom bitkom 1402. godine. Stefan Lazarević u tom istorijskom lomu prestaje da bude turski vazal i gradi samostalnu državu. Koliko je ta njegova pozicija bliska današnjoj Srbiji, prinuđenoj da neprekidno balansira između Zapada i Istoka bez prava na krivi korak?

- Postoje sličnosti. Stefan Lazarević je započeo svoju vladavinu kao vazal a završio je kao despot, a to je, da podsetim one koji ne znaju - titula koja je veća od kralja a manja od cara. On je bio mudar vladar i sluga svog naroda i države koji je pre svega žrtvovao samoga sebe, tako da je čitav njegov život jedan veliki podvig. To njegovo balansiranje između Ugarske, Vatikana i zapada s jedne strane i Osmanskog carstva i Vizantije s druge velika je pouka o državnoj veštini i učinkovitoj diplomatiji. Sveti despot je dobijao svoje bitke i mačem kad je trebalo i zato je izuzetan primer evropskog vladara koji je istovremeno bio vitez, pesnik i državnik.

dejan-stojiljkovic.jpg
Foto: Laguna


Knez Lazar u vašoj knjizi sinu drži lekciju da vladar vredi onoliko koliko je dostojan u očima sebra na polju ili pekara u varoši. To je prilično surov ispit morala. Kad danas pogledate našu političku i kulturnu elitu, pred kim ona uopšte oseća stid i odgovornost?

- Naša današnja politička "elita" nije dostojna da se poredi s našim srednjovekovnim vladarima, naročito ne s knezom Lazarom Hrebeljanovićem, koji je za svoj narod i državu dao život. Čovek srednjeg veka imao je prisniji odnos s prirodom, bio je duboko religiozan i njegov doživljaj sveta bio je prilično drugačiji. Ono što su tadašnji vladari shvatali jeste da su oni samo sluge narodu i da potiču iz tog istog naroda. To je naročito važilo za Nemanjiće, koji su, da podsetim, jedna prava narodna dinastija. Malo gde u istoriji možete sresti princa koji se odriče prestola da bi postao ubogi monah. Otud i ta pouka koju otac dariva sinu, Lazar u stvari kaže Stefanu da ostane skroman i skrušen pred svojim narodom, jer narod i Bog žive u svetoj sabornosti, oni su jedno.

Veliku pažnju posvetili ste Vuku Brankoviću i njegovom naporu da sačuva glave svojih ljudi bez uzaludnog stradanja. Zašto je nama uvek bilo lakše da proglasimo dežurnog izdajnika nego da prihvatimo politički pragmatizam?

- Zato što uvek mora da postoji neki krivac. To nam je u mentalitetu. Ali moja osnovna ideja vezana za lik Vuka Brankovića jeste da prikažem onog istorijskog Vuka Brankovića, "slavnog i velmožnog gospodina", kako mu je glasila titula. Tu mi je dosta pomogla knjiga profesora Marka Šuice "Vuk Branković" u izdanju Evolute. Radi se o definitivnoj studiji o tobožnjem kosovskom "izdajniku" i detalji koje sam tamo našao završili su u konačnom romanesknom oblikovanju lika. Vuk Branković u mojoj knjizi je odlučan, drzak, obrazovan, pametan i pravedan vladar, istovremeno veran svom drugom "ocu" knezu Lazaru i rešen da odbrani svoje zemlje i svoj narod. On je, zapravo, primer junaštva i odgovornosti i bilo bi lepo kad bi naš narod počeo da ga pamti kao takvog.

Ucitelj-macevanja.jpg
Novi roman Foto: Laguna


Spremate li i nastavak?

- Naravno. I to više njih. Prvi koji će izaći već sledeće godine je "Pad Zlatne kapije". To je direktni nastavak koji se događa u zimu 1387. Jedna linija radnje prati Kosančića i Toplicu, njih knez šalje u Solun, koji je pod opsadom Osmanlija. Tu stoluje vasilevs Manojlo Paleolog, jedna izuzetna ličnost, njegova priča podseća na Šekspirovu tragediju i verujem da će biti vrlo zanimljiva i intrigantna za čitaoce. Druga linija radnje pratiće rat sa Ugrima na Dunavu, gde će Miloš Obilić postati novi mentor mladom Stefanu Lazareviću. U tom delu uvodim ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, koji u to vreme tek što je postao punoletan i željan je dokazivanja. Nakon te knjige sledi "Čuvari tečne vatre", o Kosančićevom i Topličinom putovanju u Konstantinopolj, taj deo je inspirisan romanima Kormaka Makartija. Posle toga ide svojevrsni srednjovekovni krimić "Smrt na Carigradskom drumu", roman u kome je glavni protagonista vojvoda Prijezda od Stalaća. I na kraju, ide najavljena knjiga o bici na Kosovu - "Carstvo nebesko", kojom bi trebalo da se završi serijal. Tako bi trebalo da izgleda moje "Zlatno runo", tj. moj magnum opus. Ali pisac planira, a bog se smeje...

Pogledajte fotografije sa snimanja serije

Serija Konstantinovo raskršće Foto: Telekom Srbija


Konačno je stigla na male ekrane ekranizacija "Konstantinovog raskršća". Imali ste priliku da pogledate seriju. Da li ste zadovoljni?

- Pogledao sam prvu sezonu još pre dve godine i zaista me impresionirao nivo produkcije, koji je svetski. Scenografija koju je radio Kreka je holivudski nivo, naročito lagumi ispod Niša. Ono što moram odmah da kažem jeste da serija nije direktna adaptacija romana scenu po scenu, već priča za sebe. Zato i piše da je rađeno "po motivima". Ko želi da vidi kako bih ja "režirao" tu priču, neka pročita strip-adaptaciju knjige koju je većim delom radio Dragan Paunović, integralna verzija u izdanju Lagune i Sistem Komiksa može da se nađe u svim knjižarama. Ono što me je zbunilo u vezi sa serijom jeste to što se pojavila odjednom, s neba pa u rebra, bez najave, trejlera, marketinške kampanje... Ne radiš tako skup projekat da bi ga tek tako "bacio" u etar. Ali šta je tu je, rodilo se, valja ga ljuljati, što kaže naš narod. Nakon emitovane prve dve epizode krenula je reklama od usta do usta, tako da verujem da će serija doći do široke publike. Takođe se nadam da ćemo uskoro videti i serije "Tajkun 2" s Bjelogrlićem i "Apsolutnih sto" Srdana Golubovića.

Scenario za "Raskršće" pisao je Đorđe Milosavljević i radnja ima drugačiji rasplet od knjige. Mnogi pisci grčevito brane svaki zarez u svom delu. Kako ste podneli trenutak kad ste morali da prepustite sopstveno čedo tuđim makazama?

- Nemam ja problema s tim jer dugo radim u filmskoj industriji, tačnije - radio sam dok nisam odlučio da je dosta. Sad sam "penzionisani filmski scenarista", kako volim da se predstavljam. Producenti su mi odmah rekli da će serija biti rađena po movitima, kako se to kaže, dakle da neće biti direktna adaptacija, već da će morati da se menja i dopisuje, što i nije ništa čudno ako se uzme u obzir to da roman od 300 strana ne može da bude dovoljan materijal za seriju od 10 epizoda. S druge strane, to ostavlja prostora za kritiku i neslaganja. Već vidim da je počela polemika između onih koji su čitali roman i onih koji nisu. To je normalno, pa i poželjno, takve stvari imate i kod adaptacija romana Stivena Kinga ili Filipa K. Dika.

Drugi dan Međunarodnog filmskog festivala u Nišu na Letnjoj pozornici
Foto: Nenad Matović

Živite i radite u Nišu, bez ikakve namere da se preselite u Beograd. Kako s južnjačke distance komentarišete rezultate izbora? Idu li bolji dani za srpsku kulturu?

- Kao neko ko je bio skoro dve godine na tzv. crnoj listi, mogu da kažem da prevashodno osećam olakšanje. Ne samo zato što je došao kraj svemu nego zato što mogu da radim svoj posao bez da mi neko, zbog toga što imam drugačije mišljenje i glasno ga izražavam, uskrati ustavno pravo na rad. Ja nemam ambiciju da budem deo sistema, ne treba mi mesto urednika, direktora ili poslanika, želim da radim ono za šta me bog dao - da pišem svoje priče i da me niko ne proganja zbog toga. Nikad nisam sebe smatrao nekakvim intelektualcem, pa ni književnikom, ja sam pripovedač. Ali moje pisanje takođe odražava stvarnost u kojoj živimo i u kojoj smo živeli, naročito roman "Dorćolski rekvijem", koji, verovali ili ne, nije imao nijednu promociju. Nigde. Čak ni u Nišu. Što se tiče srpske kulture - ono što očekujem je prevashodno departizacija. Da kulturne institucije ne budu plen političkih stranaka i da se ljudi koji njima rukovode ne postavljaju od strane vlasti po sistemu političke podobnosti i stranačke kombinatorike. Kulturu, kao i sve ostale segmente države, treba da vode profesionalci i stručnjaci. Niš je naročito propatio zbog toga jer je vlast pošto-poto htela da stvori svoju alternativnu, stranačku kulturu. Na kraju su završili u pinkovskom cirkusu na Tvrđavi s Van Damom, koji nije znao ni gde je došao.

dimitrijevic-news1-damir-dervisagic.jpg
Foto: Damir Dervišagić


Miljenik mi je Aleksandar Dimitrijević kao Nišavac

U seriji igraju sjajni naši i strani glumci. Ko je i zašto postao apsolutni glumački miljenik?

- To je apsolutno Aleksandar Dimitrijević, koji igra Nišavca, harmonikaša, šereta, ljubitelja kocke, vina i žena, inače istorijsku ličnost, pravo ime mu je bilo Svetislav Petrović. Znam Dimitrijevića iz nekih ranijih projekata, ali on je ovde dao celoga sebe. Ne samo glumački nego se pošteno potrudio da skine niški dijalekt, što mu je uglavnom uspelo, kao retko kom glumcu pre njega. Kad je tumačenje južnjaka kod nas u pitanju, bilo da je u pitanju film ili pozorište, uvek se preglumljuje i preteruje, retko gde je pogođeno. Ali Aleksandar je uspeo da dijalekt utka u samu ulogu, da način govora i izražavanja, začinjen tipičnim humorom, postane deo lika koji tumači.