"Crni pokrov će biti njihovi svatovi" Šantića majka zaklela nad ikonom Svetog Nikole zbog zabranjene ljubavi, ovaj teret je nosio ceo život
Aleksa Šantić (1868–1924) bio je jedan od najpoznatijih i najvoljenijih pesnika sa naših prostora. Njegova poezija, inspirisana ljubavlju, prirodom, ali i dubokim osećajem za socijalnu pravdu, ostavila je neizbrisiv trag u srpskoj književnosti. Njegovi stihovi, jednostavni i iskreni, prožeti su emocijama koje su i danas prepoznatljive i bliske čitaocima.
Mostarski pesnik koji je razumeo narod
Šantić je odrastao u bogatoj kulturnoj atmosferi Mostara, grada u kome su se vekovima preplitale različite kulture i religije. Ta šarolikost ostavila je snažan uticaj na njegov pesnički izraz. U početku je bio pod uticajem velikana poput Vojislava Ilića i Jovana Jovanovića Zmaja, ali je ubrzo pronašao sopstveni stil — elegičan, emotivan, duboko rodoljubiv.
Napisao je oko 800 pesama, a mnoge od njih danas se svrstavaju u sam vrh srpske poezije. Među najpoznatijima su „O klasje moje“, „Moja otadžbina“, „Veče na školju“ i, naravno, antologijska „Emina“. Pored lirike, pisao je i dramske tekstove, kao i prevode sa nemačkog i češkog jezika.
Detinjstvo u trgovačkoj porodici
Rođen je u Mostaru na današnji dan 1868. godine. Nakon smrti oca, detinjstvo je proveo u domu strica Miha, poznatog pod nadimkom Adža. Imao je dva brata — Jeftana i Jakova, i sestru Persu. Druga sestra, Zorica, umrla je kao beba. Kao član trgovačke porodice, Aleksa nije naišao na razumevanje za svoj umetnički dar. Ipak, njegova strast prema književnosti bila je jača od porodičnih očekivanja.
Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a 1883. se vratio u Mostar, odlučan da piše i stvara.
Književni početak i okupljanje mostarskog kruga
Početkom 1887. godine postao je saradnik časopisa „Golub“, a zatim i „Bosanske vile“, „Nove Zete“, „Javora“, „Otadžbine“. Već naredne godine osnovao je Srpsko pevačko društvo „Gusle“, a potom postao i prvi potpredsednik mostarskog pododbora „Prosvete“. Pripadao je tzv. mostarskom književnom krugu okupljenom oko časopisa „Zora“, koji je pokrenuo zajedno sa Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.
Tokom Prvog svetskog rata bio je hapšen od strane austrougarskih vlasti zbog svojih rodoljubivih stavova.
Poezija između ljubavi i prkosa
Najplodniji period pesničkog stvaranja bio je između 1905. i 1910. godine. Tada nastaju njegove najpoznatije ljubavne i rodoljubive pesme. Poezija Alekse Šantića odiše snažnim emocijama — ljubavnom tugom, ali i prkosom prema socijalnoj nepravdi i patnji srpskog naroda pod tuđinskom vlašću.
Njegove rodoljubive pesme, poput „Moja otadžbina“, slave zemlju, dom i narod, dok u pesmama poput „Ostajte ovde“ i „Hleb“ opisuju bolnu sudbinu onih koji napuštaju domovinu u potrazi za boljim životom.
Ljubavne pesme pod uticajem sevdalinke
Posebno mesto u njegovom opusu zauzima ljubavna poezija, u kojoj se jasno oseća uticaj sevdalinki. Ambijent njegovih pesama su mostarske bašte, šadrvani, hamami, miris behara, a junakinje su tajanstvene devojke okićene đerdanima. Najpoznatija među njima je „Emina“, pesma toliko duboka i emotivna da je postala narodna i peva se kao sevdalinka širom Balkana.
Ljubav koja nije imala budućnost
Kao i mnogi umetnici, i Šantić je doživeo veliku, ali nesrećnu ljubav. U njegovom životu posebno mesto zauzima Anka Tomlinović, ćerka fotografa Stjepana Tomlinovića. Aleksa se zaljubio u nju do ušiju, a Anka mu je uzvraćala ljubav. Njihova romansa je bila nežna i uzbudljiva — svakodnevni susreti, razgovori i šetnje mostarskim ulicama.
Pesmu „Ako hoćeš“ napisao je upravo njoj, a kada joj ju je dao, Anka je najpre ćutala, a zatim se okrenula i nasmejala: „A što se tiče onog 'ako hoćeš' — hoću.“
Međutim, njihova ljubav nije imala blagoslov Šantićeve porodice. Majka mu je zabranila brak sa Hrvaticom i zaklela ga ispred ikone Svetog Nikole da će ih mrtva dočekati ako Anku dovede u kuću.
"Ako je dovede u kuću, majka će ih mrtve dočekati. Crni pokrov će biti njihovi svatovi", navodno je bila kletva, piše Noizz.
Ne mogavši da se odupre porodičnom pritisku, Aleksa je raskinuo vezu i zauvek se oprostio od Anke.
Ona se godinu dana kasnije udala za starijeg čoveka iz Zagreba i zauvek napustila Mostar. Na dan njenog venčanja, svatovi su prolazili pored Šantićeve kuće dok je on stajao na prozoru i plakao.
Poslednje godine i smrt pesnika
Aleksa Šantić je 3. februara 1914. godine izabran za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije. Umro je u rodnom Mostaru 2. februara 1924. godine, posle duge borbe sa tuberkulozom. Iza sebe je ostavio bogat opus i večne stihove koji i danas žive među narodom.
Njegove pesme, poput „Emine“, ostaju trajno svedočanstvo o snazi emocije, o ljubavi prema domovini i čoveku, i o pesniku koji je uvek govorio iz srca — za one koji umeju da slušaju.
Bonus video: In Memoriam David Albahari