GORAN TOMAŠEVIĆ: Dobra slika sama priča priču, ali teško je slikati decu i ranjene
Foto: Fejsbuk

Najbolji fotoreporter za 2013. po izboru Gardijana

GORAN TOMAŠEVIĆ: Dobra slika sama priča priču, ali teško je slikati decu i ranjene

Pop kultura -
U užasima rata najteže je slikati decu i ranjene, ali dobra fotografija mora da priča sama za sebe, rekao je fotoreporter Rojtersa

Goran Tomašević proglašen je za najboljeg novinskog fotografa u 2013. godini po izboru "Gardijana".

"U užasima rata najteže je slikati decu i ranjene, ali dobra fotografija mora da priča sama za sebe" , izjavio je Beograđanin Goran Tomašević.

Bio je među prvima koji su poslali slike iz Sirije, Avganistana, Iraka i sa ratišta bivše Jugoslavije, njegove fotografije objavljene su u vodećim svetskim novinama, a poslednjih godina radna baza mu je u Najrobiju u Keniji.Goran Tomašević, fotoreporter Rojtersa, kaže da je posvećenost ključ opstanka u ovom teškom poslu.

"U svakoj priči neko ima više ili manje sreće... Ja verujem u puno rada. Dugo se pripremam za moje zadatke, dosta istražujem, a na terenu sam sa aparatima uvek u ranu zoru i ostajem do poslednjeg svetla".

Na pitanje šta je bilo najteže za rad u Sriji, Tomašević odgovara da su to borbe prsa u prsa i kada su zaraćene strane, pobunjenici i sirijska vojska bile na 15 do 20 metara udaljenosti.

"U takvim situacijama je dosta opasno, a fotograf treba da ostane koncentrisan i da pazi na sve. Da prati priču, da vidi šta se dešava, mora da oseti situaciju bolje od samih boraca i da se postavi u poziciju iz koje može da slika najbolje fotografije. I pored svega toga da sačuva živu glavu", kaže Goran.

On je objasnio da je davno naučio da se distancira od staha i jačih emocija tokom rada. Smatra da ukoliko se uđe u celu situaciju, može lako da se izgubi na objektivnosti i sigurnosti. Kaže da je bilo teških momenata, ali da je uspeo da sačuva hladnu glavu i da reaguje kako treba.

"Najteže mi je da slikam decu u ratnim užasima. Ili, još gore, povređenu decu. Teško mi je da slikam ljude koji pate. Slikati mrtve je, čini mi se, malo lakše nego ranjene zato što se tu nekako životna priča završila. Tužno jeste ali nema više patnje. Često izbegavam da ulazim u bolnice, iako su tamo najjače i najemotivnije slike, jer mi to nekako teško pada. Sve to pamtim, ništa ne zaboravljam. Ali život mora da teče dalje. Ako dozvolim da me prizori koje sam video previše opterećuju onda ne mogu da radim svoj posao".

Prijavite se za kurir 5 priča
Naš dnevni izbor najvažnijih vesti

* Obavezna polja
track