Da li bi Srbima bilo bolje bez Kosovskog zavjeta
On je dobro uočio da uz pojam „Kosovo“ uvijek ide i riječ „bitka“. Kosovo je bitka koja traje vjekovima. Da li bi Srbima bilo bolje bez te bitke? Da li čovjek 21. st. uopće treba srednjovjekovne bitke i drevne zavjete?
Veliki narodi imaju velike ljude i velike bitke. A najveći narodi imaju i velike zavjete, velike podvige, velike pobjede u kojima se nisu uzoholili, velike poraze u kojima se nisu ponizili, nego su iz njih izašli jači.
Kosovski zavjet je kolektivno pamćenje srpskog naroda. Odgovor na najvažnija pitanja: Tko smo? Šta smo? I zašto smo to što smo? Odakle smo kao narod došli i kuda idemo?
Odreći se Kosovskog zavjeta radi trenutačnog političkog pragmatizma značilo bi počiniti identitetsko samoubojstvo i prekinuti sve niti koje nas vežu s precima. A šta je čovjek bez identiteta? Šta je narod bez identiteta?
Sve je na Kosovu srpski identitet. Svaku crkvu podigli su srpski svetitelji, svaki pedalj zemlje krvlju zalili srpski junaci, svaki zamak podigli srpski vladari. Albanci nemaju čak ni svoje ime za Kosovo.
Odakle uopće albanska sela na srpskoj zemlji, na Kosovu i Metohiji(!)? Jedan narod s potpuno drugačijom kulturom, društvenim poretkom, religijom, mentalnim sklopom... Jedan narod kojem su manastiri na Kosovu strani, kojem krv junaka na Gazimestanu ne znači ništa?!
Oni su se davno počeli uvlačiti na Kosovo iz Albanije. I Albanija je stotinama godina bila srpski teritorij, što se jasno vidi na srednjovjekovnim kartama. Čak i nakon toliko vremena i truda Albanaca da promjena sva moguća imena, kad pogledate toponime, nazive brda, sela po Albaniji, vidite da su to stari srpski nazivi.
Kosovski boj bio je prekretnica, Srbija je tada oslabila, morala se povući i vrijeme je činilo svoje. No, usprkos svemu, Srbi su čak i nakon dolaska Turaka činili apsolutnu većinu na Kosovu, dok je Albanaca bilo oko 0,2%. Tek krajem 17. st. pod Arsenijem Čarnojevićem jedan veći dio Srba otišao je s Kosova. Njihove kuće naselili su Albanci, koji su sustavnim terorom, progonima, ubijanjem Srba početkom 20. st. postali većina.
„Puče puška u dolini Drima, ubi i oca i sina...“, to je sudbina Srba na Kosovu i Metohiji već toliko dugo da za drugu i ne znaju. Desetljećima traje lukavština, ubijanja srpskog stanovništva, potiho, iz šume, iz zasjede... I to ubijanje civila, ljudi koji nisu nikakva vojska ni prijetnja!
Ništa ovdje nije novo, taj duh je rastao, sve do demonstracija 1981, podržan od Njemačke, Amerike, NATO, koji su iz svojih strateških razloga htjeli očistiti srpsko stanovništvo.
Godine 1981. počinje teroristički ustanak, JNA je reagirala prilično blago, pa je sve još eskaliralo. Partijska rukovodstva Slovenije i Hrvatske su potpaljivala Albance radi svojih internih borbi za vlast na saveznom nivou sa srpskim rukovodstvom.
Dolazimo do ove točke u vremenu. Šta čeka Srbe ako se odreknu Kosova?
Kosovo je metafora bitke koja se odvija u svakom od nas. Svaki čovjek u svom životu ima onu crvenu liniju s koje nema nazad. Ako nema granicu svog dostojanstva, onda nije čovjek. Zato su Srbi u Mitrovici vikali: „Odavde nema nazad!“
Nije bilo ni 1999, kad je sila 600 puta moćnija od Srbije jurišala na Kosovo. Kad su Zapad, Amerika, Velika Britanija i EU bacali svoje „humanitarne bombe“ na Srbiju. Nema ni sad. Nema dok postoji jedan jedini Srbin.
Kosovo je zavjet generacija. Ne slušajte soroševsku bratiju u Srbiji koja vam kaže da se za Kosovo ne isplati ginuti. Metroseksualcima se ne isplati ginuti za Kosovo. Isplati se čekati da Albanci dođu do Beograda.
Srbima ne bi bilo bolje bez Kosovskog zavjeta. Srba ne bi bilo bez Kosovskog zavjeta!
Legenda kaže da su neposredno prije Kosovskog boja upaljene dvije svijeće. Jedna za cara, druga za caricu. Svijeće nisu izgorjele do kraja. Jer Kosovski boj nije bio završen. Izgorjet će kad dođe vrijeme.
