Stoga su tada na Balkanu nestajale stare i nastajale nove države, izbijale revolucije i svetski ratovi. Srbija tada ne samo da je stekla nezavisnost već se i proširila, postajući pijemont Jugoslavije, budući da je naša tadašnja elita bila na visini istorijskog trenutka i umela da misli državnički.
Balkan je danas, kad se istorija seli na (daleki) istok, sporedna i ne mnogo bitna pritoka svetskih strateških zbivanja, te nijedna sila nije trenutno spremna da zbog njega stavi ruku u vatru. To je i glavni razlog što su promene na minulim izborima u Srbiji održane mirno, jer da je neko hteo da na vatru naših polarizacija baci još poneku kofu ulja, to bi i učinio, ali nikome od velikih, srećom, to nije bilo u interesu. Izvesne sile su shvatile da bi im eventualno paljenje Srbije i posledično i regiona otežalo (buduće) dogovore na drugim frontovima gde stoje zaglavljene, te su stoga nizom diskretnih manevara i poruka doprinele da predizborni i postizborni period u Srbiji prođu mirno. Time su nehotice postavile okvir buduće spoljne politike Srbije čiji bi glavni imperativ trebao da bude da nas istinski drži ispod radara svetskih geopolitičkih nadgornjavanja kako ne bismo velikim silama bespotrebno trošili energiju dok su angažovane na za njih važnijim frontovima. Režim SNS-a je i sam sebe dekonstruisao jer je pored niza unutrašnjih pogrešnih poteza, s jedne strane, bespotrebno dramatizovao komšijske odnose u regionu, da bi se, s druge, nekim potezima koje je vukao ispod žita stavio na radar (geopolitičkog) nezadovoljstva nekih sila kojima je trebao pouzdaniji sagovornik. Tek bi bila pogrešna opoziciona strategija da SNS sada krene da dramatizuje odnose unutar Srbije zbog nekog „terora“ kad je već trenutni program našeg kompjutera da sve ide mirno, usled čega bi i oni mogli imati prostora za konstruktivno opoziciono delovanje. Svi, i nova opozicija i nova vlast, trebalo bi da se zapravo ugledaju na Vojsku Srbije, u kojoj prilagođavanje novoj političkoj i društvenoj realnosti ide diskretno i bez šokova, usled čega je i dosadašnji načelnik generalštaba Milan Mojsilović otišao u kod vojnika uvek više nego zasluženu penziju.
Jednostavno govoreći, svet je postao toliko nezgodno, opasno i klimavo mesto, gde se povremeno zvecka čak i nuklearnim oružjem, da niko nema vremena ni živaca usled ozbiljnijih strateških problema da se bavi našim međusobnim srpskim i balkanskim nagornjavanjima, pa će formula uspeha i održivosti za sve aktere u regionu biti da budu mirni, umiveni, demokratični i odmereni. Od takve nove umivenosti i mirotvornosti i sam Balkan bi mogao da profitira, jer bi svi zajedno koliko nas ima na prostoru bivše Jugoslavije uspeli da možda prvi put u istoriji budemo ispod radara glavnih svetskih strateških borbi, posvećujući se uređenju sopstvenih društava i država, podizanju ekonomskih kapaciteta i, konačno, pravljenju od Balkana, u sve nemirnijem svetu, mirnog i prijatnog mesta za život.