Crna Gora je mitsko mjesto Balkana gdje se stječu sve njegove arhetipske sile i tradicionalne energije, od Ostroškog manastira u njenom geografskom (ali i duhovnom) centru, sve do katoličkih samostana na primorju ili islamskih džamija na sjeveru. Otuda ne čudi što su neki od najviđenijih i u svijetu najpoznatijih Balkanaca, poput nobelovca Andrića, izabrali da u njoj prožive svoje najsrećnije i najmirnije godine, koje je šjor Ivo živio svojevremeno na Toploj u Herceg Novom, kada je tamo podigao jedinu kuću koju je sam izgradio za života.
Nije bio lud Andrić, koji je nakon što je dobio prestižnu svjetsku nagradu, a koji je tada mogao da izabere da živi bilo gdje po svijetu, od Azurne obale do mirnih uvala istočne Azije, jer svi bi ga, i Istočni i Zapadni, prihvatili tada sa ushićenjem, izabrao za svoj mir baš Crnu Goru.
Jer Crna Gora se, baš kao i sam Balkan, nalazi na granici svjetova i civilizacija i čovjek već sve u istoriji bitno ima tu, što je shvatio šjor Ivo, proučavajući baš tu na Toploj mladog Njegoša, koji je upravo tu učio školu i bacao prve luče, da bi kasnije, baš kao i Andrić, postao jedan od rijetkih balkanskih umova koji su se uzdigli do svjetskog nivoa.
Stoga novi, mladi crnogorski predsjednik Jakov Milatović ne treba da ima kompleks od bilo koga, kao što smo ga često, rastrzani istorijom, imali mi Balkanci, bivajući ili odviše ponizni ili odviše prkosni velikim silama, koje su nam, realno, krojile sudbinu.
Jer ovo nije vrijeme za prkos, ali ni za poniznost. Ovo je vrijeme za mudrost. Onu andrićevsku. Onu njegoševsku. Sam „pad“ Ðukanovića, potpomognut upravo tim velikim silama, svjedoči da su one shvatile da im „mir i stabilnost“ na Balkanu, koje su im hljeb nasušni, dok vode važnije bitke na daljim ratištima, ne mogu obezbijediti lideri koji pretjeruju, a Ðukanović je počeo da pretjeruje kada je krenuo na Srpsku pravoslavnu crkvu, već samo lideri koji će biti u miru sa onim tradicionalnim i arhetipskim silama s početka našeg članka, a opet i dovoljno dobri sa svjetskim centrima moći. Milatović je iz te kuhinje, a ta „kuhinja“ će praviti i sve buduće balkanske (i šire svjetske) lidere, koji će morati zadovoljiti dva uslova - da sopstvenom narodu ne izgledaju kao otuđeni i potrošeni samodršci, kao Ðukanović pred sam pad i da važnim svjetskim faktorima (kojih je odavno više, a ne samo jedan) opet ne izgledaju kao otuđeni i neuračunljivi samodršci.
Mir i stabilnost na Balkanu, njegov prosperitet ili nazadovanje ili ne daj bože paljenje bureta baruta će zavisiti upravo od naše sposobnosti da istaknemo ljude (bez obzira na to da li su već na sceni ili će na nju tek doći) koji će govoriti više jezika - prema unutra se razumijevajući sa onim tradicionalnim i arhetipskim silama, a prema spolja sa onim svjetskim.
Crna Gora je, nakon Ðukanovićevog poznog lutanja, opet našla tu realnu formulu u Milatoviću. To je ona svijetla aprilska zora, sjevnula početkom ovog mjeseca nakon drugog kruga predsjedničkih izbora u Gori Crnoj, kojoj smo posvetili i ovu kolumnu pisanu na crnogorskoj ijekavskoj varijanti zajedničkog jezika.
Jer kao što smo rekli, u viru svjetske krize, za nas na Balkanu će biti važno da govorimo više jezika, bez obzira na to što su oni uvijek suštinski identični, jer realne sile se uvijek međusobno razumiju.
