Već sa 16 godina Denis Latin postao je dopisnik Slobodne Dalmacije iz Šibenika. U novinarstvo se, kaže, zaljubio već u osnovnoj školi, u srednjoj je u novinama i radiju počeo profesionalno da se bavi ovim zanatom, a u vreme studija prijavio se na audiciju za novinare na ondašnjoj Televiziji Zagreb: „To je bilo 1987. I od tada nisam odustajao od posla televizijskog novinara i urednika", piše Njuzvik.
Početkom devedesetih je, novinarski posmatrano, bio drugačiji nego danas. Reklo bi se - mnogo veći nacionalista. Nije mu neprijatno da odgovori na to pitanje: „Moja zemlja je bila napadnuta iznutra i izvana. To su fakti koji se ne mogu demantirati. Sa 25 godina ponašao sam se onako kako sam mislio da treba. Ako nacionalizam znači braniti domovinu, onda jesam nacionalist.“
Kako vam deluju mediji u regionu?
Za ono što vidim u regionalnim medijima mogu reći da je naprosto dosadno. Nema više uzbuđenja kod gledanja televizije. Sve je ravno, dirigirano, bez potrebe da se problemi sagledaju dublje i da se gledatelji natjeraju da razmišljaju svojom glavom. Televizija je postala površna.
U kojoj meri su mediji na Balkanu slobodni?
Mediji nisu sasvim slobodni. Ograničavaju ih zakonska regulativa, politički i korporacijski interesi, ali i društveno okruženje.
Kad uporedite rad u novinarstvu danas i pre 20 godina, šta je zaključak?Slobode su ipak veće, različita mišljenja su prisutna, ali korporacije imaju presudan utjecaj na novinarstvo i zbivanja u njemu.
Šta to konkretno znači?
Korporacije kreiraju novinarsku scenu, a ne novinari. U tom smislu smo u mnogo lošijoj situaciji. Korporacije nikad nisu smjele zavladati novinarstvom. One su zainteresirane za profit, a cilj novinarstva je traganje za istinom i kontrola političkih vlasti. Tu imamo sukob u kojem novinari, kao slabiji, gube bitku.
Pojedini vrsni novinari su skrajnuti na margine. S druge strane, veliki je broj onih podložnih samocenzuri. Zašto je ovo drugo toliko prisutno?
Novinari se danas bore za golo preživljavanje. U takvom kontekstu teško je od njih očekivati izostanak samocenzure.
Šta je rešenje za cenzuru koja sprečava slobodan rad?
Novinarstvo treba postati stvar novinara, koji se trebaju samoregulirati. Politika i korporacije ne smiju imati nikakav prostor za utjecaj na javnost. Novinarstvo je nespojivo s političkim i korporativnim interesima. Te veze treba potpuno raskinuti.
Da li ste se vi suočavali s političkim pritiscima?
U nekim fazama doživio sam situaciju apsolutne uredničke slobode, i moram priznati da nema ništa ljepše od slobode da možeš slobodno kreirati i birati teme. Ipak, već godinama taj se prostor sustavno zatvara i novinari su sve manje autonomni. Bilo je političkih pritisaka. Malo direktnih, a puno onih koji su išli putem institucija koje u ime politike kontroliraju medije.
Novinari koji su označeni kao ratni huškači i dalje nesmetano rade, dobijaju i nagrade. Ta tema je zanemarena.Čini mi se da je odlaskom „Latinice“ ta tematika potpuno zapuštena.
U medijima se i danas veličaju optuženi za ratne zločine u Hagu?
Za takvo stanje odgovorne su politike koje to dopuštaju, balkanske ili neke druge, sasvim svejedno.
