Velika Britanija, Francuska, Rusija i Italija u Londonu su 26. aprila 1915. godine potpisale sudbonosni Londonski ugovor po kojem je Italija trebala da dobije Istru, Dalmaciju severno od Rogoznice i gotovo sva hrvatska ostrva osim Velikog i Malog Drvenika, Šolte, Brača i poluostrva Čiova.
Split, Dubrovnik i Kotor trebali su biti pomorske luke Srbije, odnosno Crne Gore. U ovoj strašnoj računici, kako ju je nazvala hrvatska Slobodna Dalmacija, eventualno samostalna Hrvatska je trebala biti sasvim mala.
S obzirom na to da se podrazumevalo kako Slavonija zajedno s Bosnom i Hercegovinomt treba pripasti Srbiji, eventualno nezavisna Hrvatska je trebalo obuhvatati samo središnji deo današnje Hrvatske i obalu od Istre do Dalmacije, uključujući luke Rijeku i Karlobag, te ostrva Sv. Grgur i Rab. Ugovor je bio posledica strateških interesa velikih sila i napetih zakulisnih pregovora, piše Slobodna Dalmacija.
Početkom 20. veka, za tadašnje globalne sile Veliku Britaniju i Francusku, Hrvatska, koja je bila u okviru monarhije Habsburgovaca, nije bila posebno zanimljiva. Obe su sile bile spremne hrvatskim Jadranom platiti eventualno savezništvo Italije. Ostatak Hrvatske smatran je južnoslovenskim područjem koje je trebalo pripasti proširenoj Srbiji, odnosno Jugoslaviji.
U Parizu i Londonu ključni problem bila je Nemačka, koja je bila toliko moćna da se njen uticaj osećao od Severnog mora i Baltika do Jadrana i Carigrada. Francuzi i Britanci posebno su se bojali projekta železničke pruge Berlin - Bagdad, koji je mogao ugroziti francusko-britanski uticaj na Bliskom istoku. Zbog uverenja da Hrvatska pripada nemačkoj sferi interesa, Francuzi i Britanci su i tada i kasnije bili vrlo sumnjičavi prema ideji suverene i samostalne Hrvatske, piše Slobodna Dalmacija.
U takvoj situaciji Italija i Srbija imale su svoje posebne strateške računice.
Italija je pažljivo promatrala istočnu obalu Jadrana pa se za uticaj u Albaniji "potezala" s Austro-Ugarskom, Srbijom i Grčkom. U Africi je, nakon vrlo krvave i skupe agresije, osvojila Libiju, a bacila je oko i na jug današnje Turske.
Kraljevina Srbija je u balkanskim ratovima 1912. i 1913. najpre osvojila, a zatim diplomatski izgubila severnu Albaniju, ali dobila je Kosovo i današnju Makedoniju, za koju je ratovala protiv Bugara. Ipak, u kasnijim zakulisnim pregovorima Srbija je bila spremna napustiti Makedoniju, osim Skoplja, u zamenu za Bosnu i Hercegovinu i dalmatinske trgovačke luke, ali i ostatak Hrvatske.
Retki su spominjali hrvatsku državnost utemeljenu na legitimnom hrvatskom državnom pravu koje je bilo sastavni deo ustavnih rešenja monarhije Habsburgovaca. Ovaj zaborav, nažalost, traje i danas, zaključuju u Slobodnoj Dalmaciji.
Kad se zna sve ovo, ne treba čuditi što se i pre Londonskog ugovora trgovalo hrvatskim Jadranom. Na primer, u novembru 1912. austrougarski poslanik u Beogradu je srpskom premijeru Nikoli Pašiću ponudio izlaz na more u Splitu ili Metkoviću s eksteritorijalnošću za srpska lučka postrojenja. Nikola Pašić je to odbio jer je vlada u Beču zauzvrat tražila carinsku uniju Srbije i Austro-Ugarske. Osim toga srpska vojska je tada bila nadomak albanske obale Jadrana pa Pašiću hrvatski Jadran nije bio toliko zanimljiv.ž
Odmah nakon izbijanja Prvog svetskog rata, u tajnim pregovorima Austro-Ugarske i Italije potonja je tražila Korčulu i Split za svoja vojna uporišta na Jadranu. Krajem marta 1915. ruski ministar spoljnih poslova predložio je Britancima i Francuzima plan podele Dalmacije između Hrvatske i Srbije. Granica je trebala biti reka Krka, a Split je trebao biti srpska trgovačka luka.
Sve u svemu, Hrvatska je tada bili moneta za potkusurivanje kojom su Velika Britanija, Francuska i Rusija htele udovoljiti Italiji i Srbiji.
Da stvar bude gora, u odlučnim danima i mesecima pre Londonskog ugovora strahote Prvog svetskog rata jako su uticale na držanje najvećih igrača u ovoj tragediji.
- Britanski, francuski i ruski ministri spoljnih poslova zaslužuju biti obešeni ako se Italija ne pokaže kao efikasan saveznik koji će rat brzo privesti kraju - govorilo se krajem aprila 1915. godine u kuloarima Ministarstva spoljnih poslova u Londonu, što je u svom privatnom pismu zabeležio urednik londonskog Tajmsa Henri Stid.
Naime, kada je u avgustu 1914. izbio Prvi svetski rat, Francuska, Velika Britanija i Rusija bile su toliko "stisnute" nemačkim ratnim strojem da su odmah počele tražiti saveznike. U takvoj je situaciji hrvatski Jadran bio izvrsna moneta kojom se može kupiti Italija, čija je vojska, verovalo se, mogla doneti preokret i brzi završetak rata. Prelomni trenutak tog cenkanja bio je početak britansko-francuskog amfibijskog desanta na poluostrvo Galipolje kod Carigrada krajem februara 1915, piše Slobodna Dalmacija.
O diplomatskom uzbuđenju iza tadašnjih diplomatskih kulisa vrlo slikovito svedoče reči talijanskog veleposlanika u Bukureštu, koji je ruskom kolegi dao vrlo preterano obećanje kako će Italija, ako bude zadovoljna teritorijalnim dobicima, odmah poslati 1,3 miliona vojnika prema Beču i Dalmaciji. Zato je Francuska požurivala svoje saveznice uveravajući ih kako je neophodno žrtvovati srpsko-jugoslovenske interese.
Ipak, čuli su se i glasovi u prilog hrvatskim interesima. Četiri meseca nakon sklapanja Londonskog ugovora britanski ministar spoljnih poslova Edvard Grej je hrvatskom emigrantu Franu Supilu obećao samoodređenje i ujedinjenje Hrvatske, koja bi se sastojala od današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Naravno, ako to prihvati vlada Srbije, piše Slobodna Dalmacija.
(Kurir.rs/ Slobodna Dalmacija)
NE PROPUSTITE
