Slušaj vest

Prešao je Albaniju, ratovao na Solunskom frontu, preživeo četiri godine u mađarskom logoru, a njegovo ime postalo je deo legendi koje se i danas prepričavaju.

Petar Božanić, poznatiji kao Boža Pub, bio je neobičan čovek čiji su život obeležili ratovi, kafane, kartaški stolovi, neverovatna darežljivost i događaji koji zvuče kao da su izmišljeni. Toliko je bio poseban da je njegova priča stigla čak i do Đorđa Balaševića, koji ga je ovekovečio u jednoj od svojih pesama.

Rođen u ličkom selu Tuževići, Boža je nakon Velikog rata stigao u Bačku, gde je sa saborcima osnovao Novo Selo. Ipak, umesto mirnog života zemljoradnika, izabrao je kafane i karte, a njegovo ime ubrzo je postalo sinonim za boemštinu, hrabrost i široku ruku.

O njemu su se decenijama prepričavale priče koje je teško zaboraviti: davao je čitavo bogatstvo samo da ne ustaje od kartaškog stola, umeo je da vrati čoveku sve što mu je prethodno uzeo na kartama, a čak je i u mađarskom logoru pronalazio način da nadmudri vojnike i pomogne svojim najbližima.

Priču o njemu u celosti prenosimo sa Fejsbuk stranice "Ovo je Srbija":

djordje-foto-kadic-d-dragan-kadic.jpg
Foto: Dragan Kadić

- Petar Božanić, poznatiji kao "Boža Pub" (1895-1975), rođen je u ličkom selu Tuževići, nedaleko od Gospića. Svoju čuvenu ličku hrabrost pokazao je još tokom Prvog svetskog rata, kada je prešao Albaniju i borio se na Solunskom frontu. Poput mnogih solunskih dobrovoljaca, nakon rata je kroz agrarnu reformu dobio devet jutara zemlje u srcu Bačke. Zajedno sa još dvadeset saboraca osnovao je Novo Selo. Bio je poznat kao strastveni kockar, boem i pravi kavaljer, čovek koji je gotovo uvek stajao na strani slabijih, osim kada bi se sa njima našao za kartaškim stolom.

Boža je bio široke ruke 

Boža je bio čovek velikog srca, darežljiv i široke ruke. Često je govorio da čovek ne može ništa dobiti ako prethodno nije spreman nešto da pruži. Zbog kartanja je odlazio u Srbobran, Vrbas, Novi Sad i Sombor. Kada bi za isti sto seli čuveni kartaši Kosta Gavaski iz Srbobrana, Šandor Tarko iz Feketića i Petar Božanić, važilo je nepisano pravilo da novac koji padne ispod stola tamo i ostaje.

Niko od njih nije želeo da prekida partiju kako bi podigao izgubljene novčanice. Boža je bio toliko predan kartama da je davao čak 500 dinara čoveku koji bi otišao do njegove kuće da nahrani stoku i živinu, samo da on ne mora da ustaje od stola. U to vreme za takav novac mogao se kupiti najbolji konj.

Stanovnici Feketića i danas prepričavaju koliko je Boža umeo da nagradi ljude koji bi ga zaštitili od prevare, jer je prevarante prezirao gotovo koliko i politiku. Jednom prilikom, dok je igrao karte, iza njegovih leđa nalazilo se ogledalo pomoću kojeg su posmatrači mogli da prate njegove karte. Kada su ga upozorili, nije jednostavno naredio da se ogledalo razbije, već je rekao: "Razbij, evo para." Čoveku koji ga je upozorio dao je četiri hiljade tadašnjih dinara, a kada je ovaj rekao da je to previše, Boža mu je dodao još dve hiljade.

Posebno je cenio one koji su ga upozoravali na dolazak "pubova", odnosno žandara, koje takođe nije podnosio. Čim bi saznali da negde igra za velike pare, dolazili su u nameri da mu novac oduzmu. Ipak, njihove posete uglavnom su se završavale bez uspeha.

Jedan njegov savremenik prisećao se događaja kada se tokom noćne partije ajnca popeo na električnu banderu kako bi otklonio kvar. Ugledavši žandare koji su se približavali Božinoj kafani, ponovo je pokvario ono što je upravo popravio, kako bi sprečio da ih uhvate. Kada je kasnije Boži ispričao šta je uradio, ovaj je pred njega gurnuo gomilu novca sa stola i rekao mu da uzme koliko god želi.

Partija u kafani

Jedna od najpoznatijih priča vezana je za događaj iz njegove kafane, negde oko 1938. godine. Kartaška partija trajala je od subote do ponedeljka, a Živko Mudrinski, bogati zemljoposednik iz Srbobrana, izgubio je gotovo sve što je posedovao, pa čak i svog slugu. Boža ga je pustio da dva dana strepi zbog ogromnog gubitka, a zatim mu je sve što je izgubio vratio. Ovu priču kasnije je prepričavala Božina unuka, kao jednu od mnogobrojnih legendi o svom dedi.

Početak Drugog svetskog rata doneo je velike nevolje Petru i njegovoj porodici. Kao i ostali kolonisti, završili su u logoru Šarvar u Mađarskoj, gde je Boža proveo četiri godine. Međutim, ni u zatočeništvu nije odustao od svoje najveće strasti, kartanja. Mađarski vojnici ubrzo su otkrili da Petar govori njihov jezik i da je izuzetno vešt sa kartama. Počeli su redovno da igraju sa njim, a partije su postale toliko popularne da niko nije smeo da ih prekida. Boža je u početku namerno gubio kako bi protivnike privukao igri. Kada su se dovoljno zainteresovali, počeo je da pobeđuje i uzima im ono što su imali, iako je bio njihov zarobljenik. Kako je pričala njegova unuka Slavka, igrao je za novac, ali i za hranu, koju je delio sa porodicom i zemljacima, pomažući im da lakše prežive teške logoraške dane.

Među narodom se dugo pričalo da se iz logora vratio sa "pola lotre forinti", odnosno tolikom količinom novca da se slikovito govorilo o polovini merdevina, koju je navodno osvojio od jednog mađarskog oficira. Sam Boža nikada nije potvrdio tu priču, ali su ljudi voleli da veruju u nju. U teškim vremenima značilo im je da imaju svog junaka, čoveka koji je čak i u zatočeništvu uspevao da nadmudri one koji su ga držali iza logorskih žica.

Neobična priča

karte-spil-karata-foto-yt-pt.jpg
Foto: Youtube Printscreen

Nakon završetka rata Novo Selo je polako nestajalo. Bez električne energije, vode i odgovarajućih puteva, život je postajao sve teži. Petar je zato odlučio da napusti sve što je stekao na zemlji koju je dobio kao solunski dobrovoljac i sa porodicom se preselio u Feketić, gde je započeo novi život.

Za njegovu kuću u Feketiću vezana je još jedna neobična priča. Govorilo se da ju je jednom izgubio na kartama, što je za njega bila prava retkost. Međutim, već narednog dana njegova supruga Marta sela je za isti kartaški sto, odigrala partiju i uspela da povrati kuću. Božina unuka pričala je da je baka Marta bila njegov najveći oslonac i da mu, uprkos njegovoj neobičnoj strasti, nikada nije branila da se karta. Nije znala ni kako je priča o njenom dedi stigla do Đorđa Balaševića i kako je Boža završio u pesmi, ali je znala da su se legende o njemu odavno prepričavale na sve strane.

Boža Pub nije završio ni u Pragu ni u Beču, već je svoje poslednje počivalište pronašao na seoskom groblju u Feketiću, gde počiva više od četiri decenije. Aj nc se i danas igra, ali, kako kažu oni koji pamte stare priče, više nema onog nekadašnjeg žara, niti takvih igrača.

I dok godine prolaze, među ljudima i dalje živi sećanje na neustrašivog solunskog dobrovoljca, velikog boema, kockara i čoveka široke ruke. U jednom se svi slažu: takav kakav je bio Petar Božanić, legendarni Boža Pub, više se ne rađa.

Kurir.rs/ Ovo je Srbija